ponedjeljak, 22.10.2007.
oh, how I love thee, my fair Demetrius
no.168
DEMETRIUS
Tempt not too much the hatred of my spirit;
For I am sick when I do look on thee.
HELENA
And I am sick when I look not on you.
Gledala sam jučer, dakle , San Ivanjske noći.
Povela me Du. Nazvala me popodne i rekla; gle bit ćemo padobranci ideš?
A ne, ne idem.
U publici sam bila u društvu Vide Jerman i Špire Guberine i Angela Palaševa.
Hoch noble društvo, znam, kaj ću.
PREDSTAVA - San ljetne noći
REDATELJICA - Dora Ruždjak Podolski
ASISTENTICA REDATELJICE - Ivana Čoh
SCENOGRAF - Saša Šekoranja
OBERON - Goran Grgić
TITANIA ( prelijepa ) - Nataša Dorčić
PUK - Renata Sabljak
DEMETRIJE ( nemam riječi ) - Radovan Ruždjak
LISANDAR - Živko Anočić
HELENA ( genijalka ) - Ana Begić
HERMIJA
PETAR DUNJA - Milan Pleština
VRATILO - Jerko Marčić
FRULA - Luka Juričić
GUBAC - Zijad Gračić
GLADNICA - Vedran Mlikota
SPRETKO - Dušan Gojić
I još neki tako ljudi ali ja sam navela one meni važne.
Hermija je navedena reda radi. Dotična glumica koja ju je utjelovila, ajme meni. Ionako mi je sama Hermija iritantna pa eto.
Vjerojatno se to odrazilo na dotičnu ' ne glumim baš dobro ' glumicu.
Ono što mi se nije svidjelo bile su vile.
Definitivno Mirta Zečević, zgrbljena, djelovala je kao rehabilitirani invalid baš kao i Saša N. ( zamrzit će me Rakan sada )
koja kao da je imala tikove cijelo vrijeme. Trzala je udovima i puhala kosu sa čela što je trebalo simbolizirati njeno ime: Paučina.
Onda dvoje troje dječice koja su povremeno hodala na rukama ( ??? ) a Malog Krišnu se uopće nije kužilo ... to je vjerojatno bilo jedno ono dijete sa čupercima na glavi. Hhm.
Vile su ljupke i graciozne i lagano se kreću i predivne su.
Osim zanosne Nataše Dorčić, koja je imala mekane kretnje i sva bila prekrasna, ove vile su izgledale poput ekipe koja proživljava delirium tremens. Ciiiijeloooo vrijeme :(
Uvod sa krznenim kaputima, klizaljkama i šampanjcem bio mi je kao da gledam ZKM-ovu Anu Karenjinu na par trenutaka.
I čemu ta teška zimska odjeća, pobogu, Ivanje( 21.06. ) je negdje u Italiji ... možda su to samo neke vizije koje ja nisam shvatila, da se naglasi hladnoća i surovost realnosti između toplote i mekoće i prozračnosti vilinske šume. Još moram promozgati malo.
Ali Grgić i Nataša su impresivno djelovali u tim kaputima kao Tezej i Hipolita za razliku od Oberona i Titanije koji su izgledali poput
zaposlenika u mesnici sa matching pregačama: plava za njega i crvena za nju ;) Titanija/Nataša je zato, poslije, u onoj bijeloj lepršavoj kreaciji bila zanosna.
Generalno mi je ona jedna od najboljih glumica što je i jučer potvrdila svojim, glasom, igrom i kretnjama. Love her a lot.
Nataša Dorčić ( foto by Hoyka )
Ana Begić, tako se lako zaljubiti u tu ženu dok je na sceni. Talentirana je do bola, sposobna, lijepa, plijeni pažnju i obožavam ju.
Ona igra Helenu. Helenu koju volim jer se nekako poistovjetim sa njom kad god je gledam.
Pomela je scenu svaki puta kada se na njoj pojavila. Koji glas žena ima. Ma genijalka.
I Hermija je baš bila ' lutka i žir ' izgubljena pokraj nje.
Ana Begić
Ekipa glumaca koja postavlja Pirama i Tezbu je u cjelini bila genijalna, naročito Vedran Mlikota u čijem liku sam cijelo vrijeme
vidjela našeg Strassera i mladi Luka Juričić kojeg sam gledala u ' Velikom zavodniku ' u našem kazalištu. Luka je bio odličan.
Uvijek me dirne njihova sreća kad Tezej odabere baš njihovo uprizorenje za svadbeni pir i tolika srčanost dok to igraju i ne kuže, siroti, da se ovi sa njima sprdaju. Jednostavni, dobrodušni ljudi koji se bave glumom jer to vole i totalno joj se predaju.
Vratilo megaloman. Petar Dunja vizionar, predragi Gladnica i ostali; glumci me uvijek obore u bilo kojem uprizorenju ;)
Puk
Puk mi nije bio Puk.
Na žalost.
On je veseljak, vragolan, čas na krovu, čas na grani, uvijek u pokretu .... nestaško koji uživa u svojim nepodopštinama.
Renata Sabljak mi je preslatka i fino je ona to odglumila samo nije mi bil razlike između Puka i Filostrata na žalost.
Frak je previše služben i sličan uniformi. I ona sama u stavu mirno te tu i tamo sa kojim poskokom.
Puk mi nije bio Puk.
I kako sam samo lagano privela cijelu priču njima dvojici.
Gornji prikaz na žalost ostao je samo u sjećanju sretnika Dubravačkih izvedbi.
Manjak novca, što li već, uskratio je našoj sceni bazenčić.
Pretpostavljate putanju mojih misli.
Živko A.
Lisandar.
Ma, on je glumčina. Majstor zanata, kaj ja imam više o njemu pisati. Svako slovo je suvišno, svaka poredba blijeda .... blijeda.
Lisandar kao lik mi je iritantan baš kao i Hermija. Ta njihova ljigi - ljigi pravednička ljubav mi je tako iritantna.
Divni smo, krasni smo, volimo se buci, buci..... get a grip folks ;)
Ali Živko .... Bio je mrak.
Točka o njemu.
Radovan.
HELENA
Ay, in the temple, in the town, the field,
You do me mischief. Fie, Demetrius!
Your wrongs do set a scandal on my sex:
We cannot fight for love, as men may do;
We should be wood and were not made to woo.
Mozak stane, krv pojuri a uzdasi se otimaju sami od sebe kad on stane na scenu.
I baš je on Demetrije, baš On. Jer Demetrije mi je drag koliko me Lisandar živcira.
Tako to mora biti izgleda.
Osjećam se kao Helena u reali.
Koštat će me srca njegova ljepota al ona prava, ona iz pjesama, koja krade dah.
Jer dok su mi oči na njemu, dobijam porive stvarati stihove, crtati što god samo da uhvatim tu koncentraciju
' divnog' koje je u zraku.
Ne želim se zaljubiti u njega.
A na rubu sam.
Ove sve zamjerke navedene nisu me spriječile da uživam u predstavi .... jer čarobo mjesto zvano nacionalno kazalište, oni balkončići, anđeli na plafonu sami su po sebi dosta da stvore čaroliju.
Znam tj. pretpostavljam da je predstava u svom elementu bila dolje u Dubrovniku, igrana vani na zraku pod zvijezdama .... i možda su vile tamo djelovale manje stresno a više čarobno stopljene sa krajolikom.
Žao mi je što tamo to nisam gledala.
Ali i ovako je dobro.
Jer volim tu komediju, volim njen zaplet i ljudske živote koji kroz nju metamorfoziraju.
Volim Demetrija i Helenu.
Jer nemoguće postane moguće.
I prepuna dojmova navlačeći jaknu zastanem u predvorju. Na stepenicama moj Šef. Promatram ga neko vrijeme. Nosi svoju vesticu na šarene prugice. Izgleda kao malo dijete koje razgovara sa grupom ljudi u kojoj se nalazio. Neka dragost prošibala mi je kroz tijelo gledajući ga tako sa strane.
Odlazim ipak pozdraviti.
Odlazim kući sama, po meni pada kiša i vjetar šiba. Sve je nekako dramski nabrijano.
HNK blješti u svom žutilu.
Prolazniku promatraču možda sam se činila sama.
Ali gospon Shakespeare i njegova ekipa pratili su me sve dok nisam u krevetcu sklopila oči.