srijeda, 17.10.2007.
nema me dok ne stavim the end na dno strane
no.167
Ne pišem.
Niti slovca do sada a predstava luta po tamnim hodnicima moje glave.
Zato ću se baciti na posao.
Do 11 mjeseca mora biti gotovo.
Nema me dok ne stavim the end na dno strane.
Opet radovi , dvodnevni ovaj put.
Novi kuhinjski elementi i napa.
Napa me veseli, više se neće raditi one masne cufice koje vise sa zida.
Al ljudi , ima toga za prati, strugati i čistiti previše.
Ja više nemam živaca ni volje za držati ikakvo sredstvo za čiščenje i pripadajućuu krpicu u ruci.
Moram, pa to završi traljavo i napola obavljeno.
Djeca su ispričana od mrskih poslova, da uživaju u životnim radostima mladosti i školovanja.
Zvuči sarkastično ali nije.
Vjerujte mi.
Ja sam ih odriješila tih stvari da im bude bolje nego što je meni bilo.
Prala sam, ribala i kuhala i brinula se za bebe i išla u školu.
Ne opravdava me ova mizerija jer mnoge žene tako žive ... ali key word je žene ....
ja sam bila dijetešce.
Zato neka ova dica žive samo za školu i izlaske sa prijateljima jer nije na njima da brinu
kao što nas stalno tjera da brinemo i osječamo krivicu za razne stvari za koje nismo krivi.
Uglavnom moram prati i ribati a neda mi se. Nikako.
Rad oslobađa.
Je vrajt.
Da uključim sarkazam .
Dirnulo me kako su ljudi pažljivi i primjetili kako je prošla godina dana od kada nam Tate nema.
I pitali me kako smo, jesmo li se priviknuli. Jel nam nedostaje i sve nešto takvo.
To me baš onako iskreno dirnulo.
Sarkazam isključen.
Riječi su precijenjene ionako.
Uzmi ove cipele koje lupkaju naokolo po nekoj slijepoj ulici.
Popravi ih i neka ti lijepo stoje.
Uzmi ovu košulju od poliestera, bijelu krpetinu,
napravljenu tko zna gdje..
Uzmi tu košulju i operi je
neka bude čista.
Uzmi svoju dušu, koja je zapela među mesom i kostima.
Uzmi dušu i nauči je da pjeva.
Uzmi svoje ruke,
ne skupljaj ih u šake....nego
nauči ih sa čime da se nose.
Uzmi usta koja su tako brzo spremna na kritiku,
uzmi ih i pošalji poljubac.
Uzmi svoje srce
I neka postane veliko
toliko da pukne.
I sad idem prati kuhinju.
Radnici su otišli.
Prekrasna je i predivna.
Onda dramska.
Teška srca izrekla sam Zoranu ono što sam pokušala izbjeći.
Neću igrati u novoj predstavi.
Linija manjeg otpora sa moje strane. Umjesto da se potrudim oko sebe radije odustajem.
Kako god, ne želim nagrđivati bilo kakav izričaj bilo kakvu kreaciju.
Ne osječam se dobro na sceni i to me boli.
Jer volim je. Jako.
Kad voliš stvari od njih ne odustaješ.
I nisam.
Iskreno.
Nema me dok ne stavim the end na dno strane.
Previše isprika, previše odlaganja.
Idem.
Nema me dok ne stavim the end na dno strane.
I leave you with my father, my teacher my all ....
( obratite pažnju na Hallelujahh dio )