srijeda, 14.02.2007.
VALENTINOVO, HO, HO,HO.
no.61.
Danas je taj dan. Ljubavi i sveopće obospolne i ine pažnje. Svi se vole toliko da je Božić ispao amaterčina što se sveopće ljubavi tiče.
Ja nemam pojam tog blagdana. Blagdana? Pa nazovimo ga tako. Imam li komplekse što nikada nisam ružu u životu dobila? Prekopala sam danas kofer sa starim dnevnicima i uspjela pronači zapise pisane na taj dan. Zanimalo me kako sam proživljavala taj dan moje minule dane. Pišem dnevnike od 1992.godine. Danas sam ih prošla onako po nekom kronološkom redu u užasnulo me iščitavati samu sebe. Rezultat porazan što se gradnje karaktera tiče.
highlights - 14.02. kroz godine.
1993.g
Boro, yo!
Bok, evo me opet nakon tjedan dana. (...) Danas je Valentinovo, dan, praznik zaljubljenih. To znači da za mene ne vrijedi, jer nisam trenutačno zaljubljena ni u koga. Imam brdo simpatija pa valjda i to vrijedi,ne? (...) Sretno Valentinovo!
Slijedio je popis mojih tadašnjih simpatija preko cijele A4 strane a tu su neka imena koja nemam pojma koji su to ljudi. Bilo je tu svega i svačega a naročito tenisača koje sam štovala kao svece u ono doba. Sve je nekako školski zdravo zračilo iz te strane čak sam i riječ LOVE opcrtala crvenim srcem. Dnevnik mi se zvao Boro??? I još sam ga pozdravljala sa yo!
1995.g
Dragi Frank!
Sorry, što nisam pisala dva tjedna no nisam imala ni volje ni vremena. (...) Valentinovo je, a meni kao da je običan dan. Valjda ču i ja jednom doživjeti Valentinovo. Ma u biti neču o tome jer samo se živciram. Sad baš slušam 'Always' od Bon Jovia a pred očima mi je slika one cure i Daniela (...) Oči su mi se zamaglile od suza no suzdržala sam se( ...) On mi je zadnji u mislima prije nego zaspim (...) No na klizanje više ne idem. Ispadam glupa sjedeći tamo (...) Brad Pitt je najzgodniji čovjek na svijetu (...) Sretno Vlentinovo.
Tu su već natruhe laganog otklona prema spomenutom blagdanu. Bio je taj Danijel u igri čije je prezime ekvivalent poznatoj slastičarni u Ilici i on je bio predmet mojih želja na klizaljkama. Dečko iz kvarta kojeg nisam ni poznala i viđala sam ga samo na klizanju. Čak nisam ni probala treskat na pod namjerno pred njim. Nisam bila toliko inovativna. TU se več razvio moj grč koji je iritirao do bola moju tada najbolju prijateljicu. I vidim li ja to Franka u naslovu? Ah,da Frank Pesce. I Brad u Interwiweu sa vampirom.Uf.
1996.g
Bok!
Nemam baš kaj i zapisati na ovaj slavni dan. Ništa nije drugačije. Lijepo sam razgovarala sam sa Žanom i i postala mi je jako draga. Fora je i nije kao ostale iz razreda. Ah, kako romantično. Cijeli dan se svi samo sline, grle i slično. Ups. Moram ić!
Ovo je zapis u cjelosti. Primječujem laganu ironiju u podtekstu i otvoren prezir prema svima koji su izmjenjivali nježnosti.
1997.g
točnije ovo je zapis dan nakon Valentinova i kaže sljedeče: Pošto o Valentinovu nisam ništa napisala, predpostavljam da nije bilo ni razloga. Opet imam hrpu za pisati al to će pričekati do jutra.
Još jedan oskudni zapis u cjelosti.Predpostavljam??? a od toga me dijeli dan? očigledan slučaj potiskivanja osječaja i događaja od sebe same a kamoli od komada papira. Glumac of the moment bio je Kevin Bacon. Uf, odmetnička faza.
2000.g
Život je more bez otoka a ja sam jedan sitan galeb koji plovi za brodom koji tone. ( velika naljepljena crvena ruža )
Danas je evo Valentinovo. Danas sam čitala stare dnevnike i čitala kako sam jadikovala i obećavala svaki novi da više neću biti sama ( ? ) Sada mi je svejedno, jedino mi je bad kaj nikad ništa ne dobijem,ha,ha?!! (.......) Htjela sam još neke spike o Valentinovu no neču. BONO VOLIM TE
Pjesmuljak otkriva sveopće raspoloženje. Primječujem podsvjesnu zavist za materijalnim beneficijama blagdana tipa; bombonijera i cvijet. U ostatku zapisa koji se produljio i ne vezan uz Valentinovo opisujem izlazak u Saloon gdje sam se opila sa nekadašnjom najboljom prijateljicom i upoznala Zuhru sa kojim sam čak i odplesala. Vjerojatno sam za vrijeme pisanja slušala mojeg učitelja života kroz glazbu jer završavam sa izjavom moje ljubavi prema njemu. I još ga volim.
2002.g
Ja sam ta crna zla čestica koja živi u njoj. Koja čuči i neda joj da živi. Ja sam vječna tama oo njenog srca. Strelica koja zapiknuta širi otrovi i truje poru po poru i tkivo po tkivo tog več dugo trovanog srca. Suština moje egzistencije je bol. Patnja koju ona tako olako prihvača. I uopće nije problem savijati zmijsko gnijezdo na tako podatnom tlu. Množiti se bez otpora. Jezicima probijati i najmanji dijelić skrivene nade. Tjerati je u ludilo je najlijepša igra za moj izopačeni um. Sladiti se na mreži njenih živaca dok pucaju jedan za drugim. I kada me se riješi, kada dobije taj lažni osječaj i kada pomisli, samo pomisli na sreču, na te neke sitnice koje su nemoguče a sa kojima hrani svoje srce pod mojom opsadom ja puštam rojeve crnih osa sa još jačim otrovom neka bruje njenom maštom i neka žalcima buše balončiće pozitivnih misli. Sve do zadnjega.(...) Nije mi žao jer to je moj život koji postoji zbog toga jer ga ona nema. Bila bih budala kada bi otišla sa ovog plodnog tla nad kojim bludničim i uništavam tako lako - jer se daje. Prekasno je da odem jer predugo sam ovdje i tako je lijepo.(...) Nema večeg užitka gledati kroz njene oči. Oči oje žele vidjeti nešto lijepo ali na što pogled padne moja projekcija kroz zjenice isrče svu divotu i ostavi sumnju, prijekor i prezir. Naslada je čučati joj u svijesti i zgaditi joj i najneviniju kretnju koju je izvela uvjeriti je da sve što je dobro napravila loše, tjerati je da odustaje, da niti ne pokušava...Kao što zemljoradnjici pripremaju zemlju za sjetvu od zrna do klasa tako sam i ja posijala čisto zrno zla i žanjem, žanjem i žanjem. Preslasno je zato jer nema prepreka. Ja sam ovdje samo zato jer se ona ne odupire, jer mogu - jer ona ne postoji.
Stravično. Dan nakon toga u zapisu stoji da ne znam od kuda mi te stvari koje sam nabacala na papir. Mene su iskreno i danas zabezeknule jer sam zaboravila na to. Iako točno znam na što sam mislila.Tu je več kronično u vezi nekih stvari.. Bezizlazna situacija koja je ipak pronašla rupu nakon nekog vremena : iscjedila se kroz nju u nihilizam naspram svakog osječaja i neke nade. Odvratno jedno razdoblje. Još je dijelom u meni. Sječam se glazbe koja je treštala dok sam to pisala. Howard Shore i njegovi crni jahači.
2003.g
Malo sam danas raspremala ove police prekrcane smečem i sad mi se baš sviđa stol ovako. Naročito taj Legolasov pogled,hm...
Sutra moram oprati ono sranje iza telkača i pooprati sva vrat koja su preprljava.
(...) Moram smršaviti, ali fakat moram. Pročitala sam sve dnevnike od sedmog razreda do sada i ta rečenica je vječna - vječna.
Sada me ipak ne dira toliko koliko prije ali svejedno prokleto mi to ide na živce.
Napadaj čišćenja za Valentinovo? Podsvjesna želja za pročiščavanjem iz nutra, kretanjem iz početka. Izgleda da dnevnike pročitam svake godine oko Valentinova. Idem li se tješiti. U ovome što sam pročitala i nema neke utjehe. Samo masa koja se iz godine u godinu transformira u neki drugi oblik.
Od 2003. do danas nijednu godinu nisam imala zapis na 14.02. Nisam ni danas ništa zapisala ali dan je tek počeo. Nemam u stvari ništa od ovih prisječanja. Samo dokaz da nisam mrdnula daleko.
14.02.2007
Odbijam biti više malo slinavo pseto koje trči od koljena do koljena, pruža prednje šape i moli cvileči; daj me malo voli, daj me malo voli.
SRETNO VAM VALENTINOVO.
14.02.2007. u 13:55 •
8
Komentara •
Print •
#