Dogodio se jedan trenutak pred kraj prošlogodišnje glumačke sezone kad sam htjela odustat od svega. Baš pustit sve kvragu i ostat doma zauvijek. Nisam uopće vidjela svrhu mog odlaska u kazalište. Imala sam taj genijalan lik sa kojim sam mogla stvorit čuda, ČUDA a ugušila sam ga. Nije da nisam htjela nego nije išlo iz mene. Nema veze sa glumom, imala sam krizu totalnu bistva uopće...evo primjera iz mog dnevnika:
Nalijepljena slika od Scarlett Johanson, ispod piše;
Najljepša od svih glumica. (sjećam se da sam dugo buljila u nju )
Zar se stvarno ljudi rode u ono što moraju biti? Vjerojatno. Da sam ja trebala bit glumica već bih bila. Bez ikakvog truda i išta. Ono što se mora se dogodi. Nekada me to naljuti. Osječam da nisam kriva i da sam kriva sve od jednom.
Te misli u raznovrsnim oblicima imale su olimpijadu u mojoj glavi. Nije bilo krivo ni kazalište, ni kolege ni predstava ni uloga nego JA. Nisam htjela raditi nešto ofrlje i na pola. Nije mi imalo smisla. Ležah u krevetu od jutra do sutra, ono klasično predavanje: TV i hrana. Citat iz Krepaj Freda kad Fred kaže: Ako nisi siguran da si nešto dobro to napravio useri to do kraja. Eto. I donijela sestra doma jednu večer ono mega produženo izdanje Gospodara prstenova. Povratak kralja. Ok, film znam napamet ali gleda se . Uvijek. Prošla su četiri sata, vratim se u stvarnost. I dalje na krevetu. Pustimo dodatke na tri cd-a... U moru priča nađem pričicu o Billy Boydu i kako je uopće došlo do toga da on pjeva u jednoj sceni. I priča žena kako su bili na karaokama i svi se napili i da je Billy pjevao 'Delilah' od Tom Jonesa i da je ona ostala očarana i da joj je palo na pamet kako bi to mogli iskoristiti u filmu i bla,bla...uglavnom, on je dobio zadatak da si sam odabere što bi i kako bi. I sad njemu je bilo bad ali prekopao je malo po knjizi i pronašao neke super stihove i malo ih uglazbio ( skromnost do bola)...i prebace na ženu koja kaže da su svi bili na setu i Billy dolazi i ono spreman je odpjevati ono što je spremio. Prvi puta, bez glazbe pjeva cijeloj ekipi i castu: (klik na video, ja sam ga snimila fotićem pa je kveliteta upitna)
Ja sam doslovce skočila iz kreveta sa suzama u očima. Ne zbog njegovog glasa ne zbog pjesme nego zbog lica tj. očiju. Kad je pjevao nije bio Billy, iza očiju vidjela sam to što osjeća dok pjeva. Samo mu je lice u kadru i dok pjeva ne moraš slušati tekst niti znati priču ali znaš da će se dogoditi nešto tužno nepovratno i da ćemo svi nadrapati uskoro.
I to me toliko uzdrmalo, ta predanost i želja da iz svog lika izvuče maksimum i sve to na jednoj probi.
Ne, nisam ugasila televizor, i potrčala na zelenu livadu grleći svijet nego jednostavno taj mali klipić vratio me i trgnuo iz letragije u kojoj sam se koprcala. I sjećam se druge izvedbe 'Pogreba', počinje uvodna glazbica, stojimo sa strane i čekamo ulazak na scenu a ja se nabrijavam sa 'Home is behind'....i njegovim pogledom negdje u daljinu. Poslije mi Štriga kaže da zašto nisam igrala tako prvi puta ( aludirajući za nominaciju ). Rekoh si,bah,bah ali laskalo mi je naravno.
Nisam još do kraja rasčistila neke stvari ali glavno da sam u igri. I ne režiram zato da pobjegnem od glume. Želim glumiti i te kako. Zato jedva čekam da počne 'Sve zeleno'..jer mi se radi. Sad si ga puštam sve rijeđe i rijeđe ali niti ga ne trebam puštati jer mi je u glavi. Ne nabrijavam se pozerski na Stanislavskog i Čehova. Kapa dolje ali Billy is my man u ovom slučaju.