|
Sometimes I Cry So Hard From Pleading
so sick and tired of all the needless beating
|
|
 I have always been a bit reckless And I am not your typical princess
27.9.2009. "Your heart just breaks, that's all. But you can't judge or point fingers. You just have to be lucky enough to find someone who appreciates you." love credits
Design: glamouresqueAdjustment: murderscene |
Jednu malu fritulu
Izlaske i tulumarenja s prijateljima na dočeku nove godine zamijenila sam dolaskom s posla u 23:30, kasnom večerom i šampanjcem u ponoć s roditeljima nakon čega sam otišla spavati jer me na novu godinu čekala jutarnja smjena na poslu. Umjesto dečka, zaručnika, kako god to nazvala, novu godinu čestitali su mi roditelji. U 2020. godinu ušla sam s planom da radim na sebi, oporavim se od neuspješne veze, vidim što želim u životu prvo od same sebe, a nakon toga i od odnosa sa prijateljima, obitelji, a ako do toga dođe i od odnosa sa "partnerom." 2020. godina krenula je upravo tako. Radila sam na samoj sebi. Radila sam na karijeri, išla sam na tečaj engleskog jezika u želji da ga usavršim, provodila vrijeme s obitelji, prijateljima i bilo mi je dobro. U veljači sam shvatila da mi treba promjena u životu. Ne "okrenuti život naopako" promjena već promjena okoline, promjena okruženja, ljudi koje gledam svakodnevno, maknuti se bar na jedan dan negdje gdje me nitko ne poznaje, negdje gdje nitko ne zna da sam se 2020. godine trebala udati, negdje gdje me nitko neće pitati što je bilo, zašto je bilo i ono najgore pitanje "kako si s obzirom na to da si raskinula zaruke i otkazala svadbu?" Bila sam dobro. Iako je 98% ljudi taj prekid doživjelo kao šok za organizam jer nisam dijelila s ljudima kako se osjećam u toj vezi i koliko stvari, koje ne bih trebala, svakodnevno gutam i trpim i guram pod tepih, meni taj prekid nije došao kao šok. Znala sam neko vrijeme da je samo pitanje vremena kada će doći do toga jer sam vidjela da takav odnos ne vodi nikuda, a kada sam napokon skupila hrabrosti znala sam da je ili tad ili nikad. Bolje prije nego kasnije. Nakon tog prekida počela sam normalno disati, počela sam normalno funkcionirati i osjećala sam da se vraćam samoj sebi što mi je bilo neophodno. U veljači, kada sam shvatila da mi treba promjena, čula sam se s frendicom s kojom sam već neko vrijeme dogovarala druženje i izlazak, ali nikako se nismo mogle uskladiti zbog obaveza koje smo imale. I napokon smo dogovorile druženje za zadnji dan veljače što je nakraju ispao ipak 28.02. jer su nam obaveze dopustile tako i nikako drukčije. To je bilo upravo ono što mi je u tom trenu trebalo. Bila sam opuštena, bila sam svoja, bila sam sretna. Uživala sam u druženju, uživala sam u izlasku, uživala sam u glazbi, plesu, zabavi. I onda se dogodilo nešto što ni u ludilu nisam očekivala da će se dogoditi baš tada. Imala sam plan uzeti si cijelu godinu za sebe i uživati u slobodi, no kada je došao do mene i predstavio se, započeo razgovor, vidjela sam kako moji planovi padaju u vodu. Najzanimljivije u cijeloj priči mi je da ja taj dan nisam trebala biti tamo već sutradan. I da nisam uopće trebala biti u tom kafiću, a zamalo nisam ni bila. On je već spavao kada su ga frendovi zvali da dođe s njima na piće. I tako je sve krenulo. Siječanj i veljača ostali su mi više-manje u magli. Znam samo da sam bila posvećena poslu, željela sam si izgraditi karijeru, posvetila sam se tome i samoj sebi. Sve do tog zadnjeg dana veljače. A onda je nastupio ožujak. Ožujak koji je započeo razgovorima po nekoliko sati, dopisivanjima i čekanjem vikenda da se napokon možemo vidjeti, prvog izlaska, prvog poljupca, prekratkih druženja, nove veze. Iako se ljudima činilo da je to relativno brzo, kada smo se upoznali ja sam imala osjećaj da sam slobodna već godinama. Mislim da kada si u vezi koja jednostavno ne štima, a pogotovo kada shvatiš da nema budućnosti, ali i dalje se trudiš, jednostavno se počneš hladiti i miriti sa činjenicom da je to to i da nema dalje. I sada kada razmišljam o tome, ne bih postupila nikako drukčije nego što jesam jer me upravo to dovelo do ovoga gdje sam danas. Početkom ožujka već se poprilično spominjala tema covid-a 19. Nisam se previše opterećivala time jer mi se to sve činilo poprilično daleko. Sve dok nismo zatvorili hotel i dok nisu zatvorili sve kafiće, restorane, kozmetičke salone i sl. U tim trenucima kada su ti izbori suženi i kada sve ono što bi inače radio, ne možeš raditi počneš cijeniti neke druge stvari. Naš treći spoj, umjesto u kafiću, bio je u bunkeru od auta na praznom poligonu autoškole. I bilo mi je ljepše nego u bilo kojem kafiću ili restoranu. Taj vikend potrudili smo se iskoristiti maksimalno jer smo znali da ga opet neće biti cijeli tjedan doma zbog posla i da nećemo imati prilike vidjeti se prije idućeg vikenda. Plan je bio da u nedjelju ja dođem do njega, no brzo sam uvidjela da je nekad možda bolje ne planirati previše. 22.03.2020. probudilo me ljuljanje. Cijelo tijelo mi je govorilo da se moram maknuti iz kreveta. Noge nisu slušale. U šoku, jer me probudilo iz čvrstog sna, sjedila sam u krevetu, skamenjena, dok je sve u meni vrištalo da se moram pomaknuti. Kada je napokon prestalo, mama mi je uletjela u sobu, van sebe i rekla, meni osobno, najgluplju stvar koju je u tom trenu mogla reći. „Bio je potres!“ Kada sam čula da su mama i tata dobro, uzela sam mobitel i brzo se javila frendovima i dečku. Kada su svi javili da su dobro, samo malo u šoku, skupila sam hrabrosti i spustila se u prizemlje kod mame i tate, još jednom se uvjeriti da su dobro. Nakon kratkog razgovora vratili smo se u krevet odspavati još malo, no svega par minuta nakon povratka u krevet sve se ponovno počelo tresti. U tom trenu sišla sam dolje, odlučila popiti kavu s njima i odustala od spavanja. Nažalost, tu su krenuli problemi. Dečko je kasnije došao do mene i cijeli dan smo proveli skupa, a navečer je još odugovlačio sa odlaskom, a ni meni se nije sviđalo da već ide. Kao da smo imali predosjećaj da će se sutradan sve promijeniti. I bili smo u pravu. Sutradan su uveli zabranu kretanja među općinama. Ja ne mogu do njega. On ne može do mene. Ne mogu se vidjeti s prijateljima koji žive 10tak minuta od mene. Preporučuju smanjenje kontakta među kućanstvima, izbjegavam odlazak do bake i dede, a sve da ih zaštitim što je više moguće. A kao šlag na tortu, traume od potresa. Tijekom dana bih se družila s roditeljima ili pričala s dečkom pa nije bilo strašno. Ali u trenu kada bih navečer otišla u krevet, uz potpunu pripremu za slučaj potresa, imala sam osjećaj kao da se opet dešava. Kao da se opet sve ljulja i trese. 2 tjedna sam spavala s torbom s osnovnim stvarima – novčanik, nešto lijekova koje povremeno koristim, donji veš, čarape, kapa, šal, rukavice, debela majica, hlače i jakna, na rubu kreveta, kraj vrata da u slučaju potresa mogu to samo pokupiti na izlasku iz sobe. Navečer nisam mogla zaspati jer sam stalno bila u panici da će ponovno biti potres. Ujutro se nisam mogla probuditi jer sam bila iscrpljena od iščekivanja potresa večer prije. Ostatak ožujka, travanj i dio svibnja protekli su mi u strahovanju od novog potresa. Druženja s roditeljima, kad sam bila sigurna da više ne predstavljam opasnost i s ostatkom obitelji, svakodnevnim razgovorima s dečkom i nalaženjem s njim na 10tak minuta na benzinskoj kada je bio na poslu jer je to jedini način na koji smo se mogli vidjeti. U svibnju su dopustili kretanje među županijama tako da smo bili malo slobodniji no i dalje sam bila doma jer nismo radili. Bila sam doma gotovo do srpnja. Krajem lipnja prošla sam kroz situaciju za koju sam znala da se bliži, no nadala sam se da neće doći još dugi niz godina. Morali smo uspavati psa. Mog psa koji je s nama bio posljednjih 10 godina. S kojim sam odrastala. Završila srednju školu. Živjela s njim 4 godine u vezi na daljinu, kad mi je na faksu bilo najteže zvala mamu da stavi mobitel kod njega i preko video call-a pričala s njim. Diplomirala s njim. Vratila se doma i još jednom diplomirala s njim. Odgađala sam neodgodivo. Taj dan jedan dio moje duše je otišao s njim. I sada, gotovo pola godine kasnije i dalje ga se sjetim sa suzama u očima jer mi i dalje neopisivo nedostaje. Nakon nekoliko dana nabavili smo novog psa jer nam je dvorište bilo prazno i svi smo vjerovali da će nam biti lakše nositi se s gubitkom ako ćemo imati doma štene koje će nam zaokupiti misli. Ona više i nije štene, sad je već dio obitelji i predivna je i obožavam ju, ali u meni i dalje postoji rupa. Rupa koju nikad nitko neće moći popuniti. No, to je nešto o čemu ću jednog dana, kada budem spremna, govoriti. Želim negdje staviti na papir sve uspomene koje me vežu za njega, sve neke lijepe trenutke s njim, pa čak i one tužne. 10 godina je puno, a meni suze kreću čim ga se sjetim. Dio lipnja, srpanj i kolovoz za mene su protekli u radu i hvatanju slobodnih trenutaka s roditeljima i dečkom da se družimo i iskoristimo vrijeme. Taj period kada sam radila, imala sam osjećaj da nemam slobodnog vremena. Ako nisam bila na poslu, bila sam na mobitelu jer su me zvali ili sam bila na putu na posao jer su rekli da moram hitno doći. Povremeno bih kada sam došla doma jednostavno legla i spavala jer sam bila previše iscrpljena za bilo što. Toliko sam se posvetila poslu da sam jednostavno osjetila da mi privatni život pati. Ne samo privatni život već i zdravlje, cijeli organizam. Bila sam iscrpljena, neispavana, nisam mogla jesti… i godišnji sam dočekala i uzela si ta dva tjedna za odmor za dušu. Bio je već rujan, ali nam je to odgovaralo jer smo znali da neće biti gužve, a nakon takve sezone kakvu sam imala, manje ljudi mi je bilo idealno. Napravili smo okvirni plan puta i krenuli u avanturu zvanu ljetovanje. Ta dva tjedna mobitel smo koristili minimalno, posvetili smo se jedno drugome i sami sebi i ta dva tjedna su baš ono što mi je trebalo da si posložim u glavi prioritete i ciljeve u životu. Kada sam se vratila s godišnjeg i čula da se ništa, ali baš ništa neće promijeniti na poslu, bar ne na bolje, znala sam da moram otići. Iako nije najbolje vrijeme za tako nešto i iako je riskantno za vrijeme pandemije otići sa relativno sigurnog posla, znala sam da to moram napraviti. I za to sam imala podršku sa svih strana, a to je ono što mi je tada trebalo. Od rujna sam doma. Tražim posao. Provodim vrijeme sa obitelji. Sudjelujem u svemu što doma radimo, gradimo, izgrađujemo. Posvećujem se sama sebi. Kad je napokon stigao prosinac, koji mi je inače najdraži mjesec u godini zbog Božića, počela sam lagano padati u depresiju jer sam shvatila da će ovaj Božić biti puno drugačiji od onoga na što sam naučena. Ali nakon takve godine, godine u kojoj se jednostavno moraš naviknuti na jedan drukčiji život, godine u kojoj shvatiš da ti zdravlje mora biti na prvom mjestu, da se nekad moraš pobrinuti i za druge, ali i za samog sebe, staviti samog sebe na prvo mjesto, godina u kojoj shvatiš u nekoliko sekundi što ti je važno u životu i kad vidiš koliko ti zapravo malo treba za sreću, budeš sretan. Ne zato što je sve zatvoreno i što možda nećeš moći obići sve advente u Hrvatskoj, otići na kuhano vino i kobasice. Budeš sretan jer vidiš da imaš sve što ti zapravo treba. Imaš zdravlje. Krov nad glavom. Imaš obitelj koja te voli i podupire. Počneš više cijeniti male stvari u životu. I zato, iako drukčiji na toliko mnogo načina, ovo će biti poseban Božić. Imati ću obitelj na okupu. Imati ću njega kraj sebe i jedno malo veliko štene koje će vjerojatno skočiti na mene, srušiti me i nakon toga mi sjesti u krilo kao beba. Imati ću obitelj oko stola za božićni ručak i vjerujem puno smijeha i druženja uz nekoliko čaša vina. I iako se ponovno sve mijenja i iako je sve drukčije, bit ću sretna. Jer nam život nikad ne daje više nego što možemo podnijeti. "Sve bi da, da za nju jednu malu fritulu i da te, i da me držiš čvrsto za ruku…" |
|
But Baby When They Knock You Down And Out
It's where you oughta stay |
|
