|
Sometimes I Cry So Hard From Pleading
so sick and tired of all the needless beating
|
|
 I have always been a bit reckless And I am not your typical princess
27.9.2009. "Your heart just breaks, that's all. But you can't judge or point fingers. You just have to be lucky enough to find someone who appreciates you." love credits
Design: glamouresqueAdjustment: murderscene |
generation gap.
Ima neko duže vrijeme otkako sam pisala o tome kako sam završila na rođendanu jednom prijatelju koji je od mene mlađi ravno tri godine. Tada sam bila 4. srednje, oni 1. srednje. Na tom rođendanu na trenutke sam se osjećala kao da imam 50 godina, a ne 18. Oni su se ponašali identično kao većina mojih vršnjaka. Bilo je bitno da se popije, zapali, pohvali kako znaš voziti auto, pokuša nagovoriti onu punoljetnu s vozačkom da uzme auto slavljenikovih roditelja i provoza ih i usput da njima da voze malo, jer eto... to bi bila prekul priča za frendove u školi. Najveći doživljaj svih uzvanika bio je trenutak kada je jedna djevojčica (djevojčica jer ju još uvijek smatram djevojčicom) popila svoju drugu čašu đus vodke i bila toliko pijana da nije mogla stajati, ali je mogla natezati čistu vodku iz boce... Malo nakon tog počela sam proučavati generaciju svoje sestrične koja sada završava 8. razred. Osnovna škola. Ima dečka već gotovo godinu dana. Da bi stvar bila bolja, nije ona jedina koja ima dečka. Dečka imaju i ostale cure iz njezinog razreda. Neke po 2-3 mjeseca, a neke su u vezama s dvije godine starijim dečkima po već više od godinu dana. Kada sam ja bila u tim godinama, nekoliko cura je imalo dečka i to se skrivalo, kada se i otkrilo bilo je šok. Ali to je bilo povremeno držanje za ruke, pozdrav na hodniku i to je to. Sada su to odlasci na kave prije ili poslije škole, sada je to neprestano držanje za ruke, ljubakanje, ne želim ni znati što još. Strah me i znati što će biti za par mjeseci. Tek što sam preboljela činjenicu da su moje malene sestrične, koje sam donedavno mogla nositi na rukama i gurati u kolicima dok su cmizdrile jer im je ispala dudica iz usta, dobile menstruaciju prvi put i da postaju žene i već je došao šok da jedna od njih ima dečka. Ako nemaš dobar i moderan mobitel, mobitel sa odličnom kamerom, touch ekran, instagram, facebook, twitter, ask.fm i sve ostale gluposti, nisi dovoljno dobar. Ako se ne oblačiš po posljednjoj modi, nisi dovoljno dobar. Ako čitaš, crtaš, pišeš, plešeš ili radiš bilo što sam za sebe, imaš neki hobi koji te veseli i ispunjava, čudan si. Jer danas je bitno imati što više prijatelja na facebooku i što više pratitelja na instagramu. Što više lajkova imaš to više vrijediš. Nama je u tim godinama vrhunac bio kada bi netko od nas dobio mobitel koji je imao kakvu takvu kameru pa smo se mogli povremeno uslikati za uspomenu. Danas ako nemaš mobitel sa odličnom kamerom da se možete naslikavati 24/7 nije dobro. Važnije je imati dečka i biti popularan nego završiti školu i reći postigao sam nešto, imam diplomu. Ne znam kako ostali, ali osobno smatram da je diploma bitna u životu. Svatko onaj tko kaže da možeš imati diplomu nekog fakulteta, ali svejedno nećeš naći posao, laže. Onaj tko želi raditi uvijek će naći posao, a osobno smatram da će mu u tome mnogo pomoći diploma. Ne vidim smisao u tome da upišeš neku trogodišnju srednju školu i kupiš 5 krava i brineš o njima cijeli život. Osobno to ne smatram nekim životom, više rekreacijom u slobodno vrijeme. Znam da životinje oduzimaju puno vremena, ali isto tako ne donose neki lagodan život, a mislim da nitko od nas ne želi razmišljati o tome kako zadovoljiti sam sebi osnovne životne potrebe. Kada sam izašla prvi puta u srednjoj, negdje 1. razred srednje škole, poprilično sam sigurna da sam bila najmlađa tamo. Bilo je čudno vidjeti nekog tako mladog da je vani, pogotovo iza 11-12. Kada sam posljednji put izašla u rodno mjesto, mislim da sam bila najstarija, i bilo je čudno vidjeti me vani. Danas je logičnije vidjeti djecu vani, polugole kako "pijani" plešu po stolovima s kojih redovito padaju i na neku foru, ni samoj mi nije jasno kako, ne lome vlastite kosti, ostaju redovito do 4-5 ujutro, a roditelji se ponašaju kao da to nije ništa čudno. Kada sam razgovarala sa jednom dragom tridesetogodišnjom ženom o tome kako je moguće da njezina kćer tako mlada izlazi rekla je da jednostavno nema izbora nego je pustiti, bar do 12 jer inače nije ono što su svi ostali. Moji roditelji bili su strogi. Ne mislim strogi na način da nisam smjela nigdje i da mi ništa nisu dopuštali. Mislim strogi na način da sam imala 1-2 izlaska mjesečno i to do 1! I to krajem 2. srednje. Kada bih se pokušala s mamom nagoditi da ostanem do 2, dobila bih bolju nagodbu. Najbolju moguću. Ostaješ do 1 ili uopće ne ideš. I znala sam da će u 01:00 čekati da izađem van, a ako ne izađem sama, doći će po mene. A to je slika koju sam zamislila više puta i nisam htjela to doživjeti. Nije mi bila privlačnija od ideje da odem van i budem do 1 i vratim se doma s njom, u normalnom stanju. Ne kažem da se nije dogodilo da sam popila previše. Jesam. Dva puta su me nosili do auta jer sam toliko popila da nisam bila u stanju sama to odraditi. Toliko sam popila da nisam bila u stanju sjetiti se gdje sam i s kim sam bila i koliko sam popila i u kojem trenutku me preokrenulo. Sutradan bi me dočekala takva kazna da to ne bih ponovila više nikada. U kojem trenu je postalo sasvim normalno da djeca ostaju vani po cijele noći mrtva pijana? Zašto roditelji ne poduzmu nešto? Zašto policija ne poduzme nešto? Zašto nitko ne poduzima ništa nego svi samo puštaju da ide sve dalje i dalje... koliko još daleko to može otići? Kada vidim kako to sve zajedno danas izgleda, zahvalna sam svojim roditeljima što su bili takvi kakvi su bili. I kada bih opet bila dijete, opet bih htjela da budu toliko strogi da postoje određene granice, a dovoljno popustljivi da imam dovoljno slobode probati sve i sve vidjeti. Ništa ne bih mijenjala. |
|
But Baby When They Knock You Down And Out
It's where you oughta stay |
|
