|
Sometimes I Cry So Hard From Pleading
so sick and tired of all the needless beating
|
|
 I have always been a bit reckless And I am not your typical princess
27.9.2009. "Your heart just breaks, that's all. But you can't judge or point fingers. You just have to be lucky enough to find someone who appreciates you." love credits
Design: glamouresqueAdjustment: murderscene |
Ja poželim noćas, oči boje lavande...
Nakon zadnjeg posta uslijedilo je stresno razdoblje na faksu, imala sam ispite. Ja kao ja sam morala ostaviti 4/5 predmeta za rokove i zajebavati se s time pola ljeta, jer eto, zašto da sve riješim preko kolokvija kad su izmislili rokove... zašto da ih ostavim pa da se osjećaju zanemareno? I tako sam ja do sredine 7. mjeseca imala ispite koje sam rješavala lagano, kao i sve drugo. Moram priznati jako sam zadovoljna krajnjim rezultatima, čak sam izvukla i bolje ocjene. Kad usporedim sa prvom godinom, ova godina je odlična. Problem je što je Dečko bio sa mnom dok sam učila i vidio je kako učim i koliko učim i rekao je da očekuje od mene da se potrudim sada na trećoj godini, riješim sve u roku i budem među najboljim studentima, jer citiram "ti to možeš jer si prepametna, da sam ja tako pametan, iskoristio bih to maksimalno." Stvar je u tome da meni zaista ne treba puno vremena da naučim nešto. Dovoljno mi je da se koncentriram i pročitam dva puta i ja sve sa skripte znam u detalje. I vidio je to i sada me zajebava da se moram primiti posla. Ali više zbog tog što želi da imam slobodno ljeto da mogu ići kod njega u Njemačku, ali o tome ću kasnije... Sretna sam i jer mi je profesorica njemačkog rekla da bi ona voljela da dođem odgovarati za veću ocjenu jer bih ju mogla imati bez problema i čudila se kako nisam riješila njemački preko kolokvija nego sam izašla na rok, jer sam pismeni ispit na roku riješila savršeno 45/50. Meni kojoj otkad sam ga počela učiti njemački ne ide i kojoj je profesorica u srednjoj rekla da nikada neću tečno govoriti njemački to puno znači jer vidim neki napredak i vidim da možda ipak mogu. Uz ispite na faksu uskočio mi je i posao preko sezone. Ne žalim se, radim 8 sati dnevno, ali svaki dan, bez slobodnog dana. Ekipa je dobra, plaća je dobra... ali je teško uživati u ljetu kad se svaki dan moraš ujutro rano probuditi i raditi 8 sati, umoran si nakon posla, ako i nisi znaš da si ne možeš priuštiti izlazak do jutra i dočekati izlazak sunca na plaži jer eto, drugi dan ćeš na poslu umirati, doslovno (govorim vam iz iskustva jer sam probala, ne znam dođe li to s godinama ili je jednostavno do posla), no ne žalim se. Jedino što mi je žao je da nemam vremena i snage i energije koliko bih voljela imati da imam ljeto kakvo sam zamišljala. Ovo ljeto mi je napokon frendica došla u posjet, nakon gotovo dvije godine dogovaranja i planiranja i na kraju to nije bilo ono što smo planirale jer sam ja radila svaki dan i jednostavno sam bila preumorna navečer izlaziti i opijati se s njom do jutra, zaspala bih gotovo svaku večer u 10-11, provele bi svega par sati zajedno. Bilo mi je žao što je bila po cijele dane sama (bar dok nisu došli frendovi i Dečko) i čekala do 5 mene da završim da odemo još na plažu... ali bit će prilike da nadoknadimo izgubljeno, nadam se. Zapravo ne znam što sam htjela reći. Mislim da sam se zaljubila. Ne znam ni sama kako se sve to izdogađalo i još uvijek dok razmišljam o tome se pitam kako sam se ja našla u tome svemu, ali ne žalim ni trenutka. Prošla su već dva mjeseca i vrijeme je proletjelo. S druge strane kad razmišljam o tome imam osjećaj kao "tek dva mjeseca?? čini se kao dvije godine..." jer eto, to je valjda tako kad budala nađe sebi istu budalu. Jučer kad sam došla s posla smo samo ležali na krevetu i razgovarali i prvi put sam mu iskreno rekla sve šta mi je u glavi, a to je, pogodite, gemišt, opet.... klasika. Jednostavno, strah me. Onaj strah što ako je on stvarno taj i ako ja ostanem s tim čovjekom cijeli život. S jedne strane mi je to zastrašujuće, s druge strane smirujuće jer nekako ne mogu zamisliti da više nisam s njim. Sama sebi glupo zvučim dok govorim takve stvari nakon dva mjeseca, ali možda je stvarno mjesec dva dovoljno da shvatiš tako nešto. S obzirom na to da ne radi (zasad), gotovo cijelo ljeto je kod mene jer želimo što više vremena provesti zajedno jer će u 11. mjesecu ići u Njemačku raditi (dobio je posao, da se razumijemo) i kako je kod mene u stanu, praktički živimo zajedno. Znam sve njegove dnevne navike i rutine isto kao i on moje. Zna kakvu kavu pijem, zna koje cigare pušim i koliko ih dnevno pušim, zna što volim jesti i kako to volim jesti i naučio je to pripremiti. Znam kako spava, kako funkcionira, kako razmišlja... kada sam pričala o tome svemu s mamom (nakon što su se upoznali) rekla je da u početku svima može funkcionirati i biti predivno dok se ne upoznaju bolje i dok ne nauče navike jedno drugome. Dodala je da smo se mi u tih tjedan dana što je on bio kod mene vjerojatno upoznali bolje nego u tri mjeseca koliko smo se prije družili. I tu je u pravu... ponekad me sama njegova pojava iživcira, dođe mi da mu kažem da ode doma, da se makne od mene, da ide doma i ne dolazi mi mjesec dana jer ga ne mogu gledati više... i onda stanem i pogledam ga i shvatim da bi ga 5 minuta nakon što bi ušao u bus da ide doma zvala da se vrati jer volim kad je tu. Volim njegovu prisutnost i volim kad me dočeka u stanu nakon posla ili me čeka na plaži dok završim, volim popiti s njim kavu nakon posla i volim kad se ujutro digne prije nego se ja probudim da mi skuha kavu jer zna da bez kave ne funkcioniram. Teško mi je ujutro otići na posao i maknuti se iz kreveta kad znam da on ostaje i da gubim 8 sati s njim. Ali nekako pokušavam sve uskladiti. Provoditi vrijeme s njim, družiti se s prijateljima koji su još uvijek ovdje, družiti se s ekipom s posla, čuti se s frendovima koji su 150+ km dalje od mene i biti upućena u sve što se događa u svačijem životu. U posljednje vrijeme mi nekako treba dosta mira. Vjerojatno je to zbog posla, nakon 8 sati među ljudima, treba mi da dođem u stan i odmaram uz kavu i cigaru, sama sa sobom. I nekada se samo znam odvojiti i od njega i od mobitela i biti sama sa sobom, nekada mi treba da je sa mnom, da sluša kako mi je bilo na poslu i da mu se izjadam ili pohvalim. A nekada mi jednostavno nedostaje da mogu otići s najboljim frendovima na vruću čokoladu i pričati. Ili da samo sjednemo frendica i ja u park i pričamo ili šutimo. Kada nam je jedna frendica govorila da ćemo vidjeti kad ćemo imati što ona ima kako je to biti u vezi smijala sam se svemu što sam rekla. Ima u tome istine, ta osoba ti stvarno postane važna i želiš biti stalno s njom. Ali ono da želiš biti s frendovima i da se trudiš vidjeti se s njima ili bar čuti s njima, to ne nestaje. Ne razumijem taj sklop u glavi da samo vičeš kako ti svi fale i želiš ih vidjeti i družiti se s njima, a ne poduzimaš ništa oko toga... evo, ja već planiram kako ću čim završim s poslom ići doma, bez obzira na to što dečko ostaje ovdje najvjerojatnije, i biti s frendovima doma da nadoknadimo izgubljeno. Neke stvari mi jednostavno nisu jasne, neke stvari su me počele stvarno plašiti, a s druge strane me smiruju. Ne mogu zamisliti, a i ne želim zamišljati, da dečko i ja više nismo zajedno, da prekinemo iz nekog glupog razloga kao što je daljina. Bilo je toliko ljudi u mom životu za koje sam smatrala to je to, on je taj, nigdje neću naći boljeg ili sličnijeg sebi i sad shvaćam koliko sam se prevarila... jer imam kraj sebe osobu koja mi je prije sve prijatelj i s kojom mogu biti i glupa i pametna i iritantna i sarkastična i napiti se s njim i izaći i otići na kavu i neće me osuđivati za bilo što što sam napravila u životu jer je istu stvar ili bar sličnu i on napravio. Sretna sam. Ali treba mi vremena s frendicom da odemo negdje na cugu i pričamo. Ubija me ova sezona. Sljedeću odmaram. U Njemačkoj, ovdje, doma, u Zadru, Šibeniku... svugdje pomalo, ali odmaram. Dvije sezone su zasad dovoljne, bar ja tako mislim. Naslov? Jedna večer koja mi je posebno ostala u sjećanju... ...i bisere njene sto ih usnama skriva. |
|
But Baby When They Knock You Down And Out
It's where you oughta stay |
|
