|
Sometimes I Cry So Hard From Pleading
so sick and tired of all the needless beating
|
|
 I have always been a bit reckless And I am not your typical princess
27.9.2009. "Your heart just breaks, that's all. But you can't judge or point fingers. You just have to be lucky enough to find someone who appreciates you." love credits
Design: glamouresqueAdjustment: murderscene |
"I do my thing and you do your thing. You are you and I am I, and if in the end we end up together, it's beautiful."
Možda je bila sudbina, a možda se život samo odlučio ponovno poigrati sa mnom. Sa mnom i mojim osjećajima. U posljednje vrijeme se osjećam kao da to radi često, kao da mu je to neki hobi. Često u glavi imam neke brije. Brije tipa on te samo želi riješiti, gle čuda danas mu je i uspjelo, pa vani ste, popio je, sutra te se neće ni sjećati. Kad vidi zahtjev za prijateljstvo koji si je sam poslao s tvog fejsa, neće znati tko si. Možda će samo ignorirati zahtjev. Možda prihvati zahtjev čisto iz pristojnosti, a možda jer prihvaća sve zahtjeve za prijateljstvo. Možda ti se i javi, čisto da čuje tko si ti, a možda, vjerojatnost za to je 1:328743228362746, će ti se javiti jer te se sjeća. Jer je tih zajedničkih sat vremena u pijanom stanju i jedan susret očiju bio dovoljan da mu se ucrtaš u sjećanje i jer ne želi da ostane na tome. I onda taj 1:328743228362746 učini svoje i on se javi. I ti si mamurna i hladna i nezainteresirana jer ti se soba još uvijek vrti oko tebe i samo ti je bitno da rotacija stane i pusti te da spavaš u miru. A i imaš nekoga s kim se viđaš, ali to možda ne vodi nikud, a možda i vodi nekud, a ne možeš to znati dok ne vidiš i dok ne obaviš "onaj" razgovor. Ali s razgovorom čekaš i odugovlačiš jer možda ne želiš da završi jer ti odgovara imati nekoga da te sluša i zagrli dok ti je teško. Iako možda njemu nije jednako tako. A i frendica ti je dok je bila pijana rekla da je ON fuckboy. A dosta ti je takvih i zadnje što ti treba u životu je još jedan takav. I on se trudi. I priča. I ispituje. I prepričava. I govori ti kako si bila preslatka dok si ga uvjeravala da nikad nemaš blackout i da nisi pijana, ni najmanje pijana i da ćeš ti biti ta koja će se sutradan sjećati svega, dok će on blijedo gledati zahtjev za prijateljstvo. I na koncu odustaje. Možda i prerano. I onda mora proći tjedan, mjesec, dva... da bi ti shvatila da si možda izgubila priliku za nešto novo. Nešto lijepo. I onda se pojave pitanja... kako se on mene sjećao? Zašto se on meni javio? Šta je htio od mene? Zašto me nije pozvao na kavu da ga glupača mogu odjebati zbog nekoga koga očito boli kurac za tebe?! I onda uzmeš mobitel jer ti vrag neda mira, javiš se i započneš najljepši razgovor u životu, najopušteniji razgovor, kao da razgovaraš sa starim prijateljem kojeg nisi vidjela 100 godina i pozove te na kavu odmah sljedeći dan. I budi te njegova poruka jer ti je samo htio zaželjeti dobro jutro i pričate cijeli dan iako znate da ćete se vidjeti za svega par sati. I dok se spremaš izvučeš pola ormara i pobacaš sve po krevetu i stolu i podu jer ništa nije dovoljno dobro. I nervozna si i povraća ti se, a istodobno si toliko smirena kao da se ideš vidjeti sa najboljim prijateljem. I nestrpljivo očekuješ tren kada će stati autom na stanicu da te pokupi i vidiš ga kako te dočekuje s osmijehom od uha do uha i provedeš dva predivna sata i želiš zaustaviti vrijeme sa džentlmenom koji ti otvara vrata auta, kafića, izvlači stolicu, pomaže obući kaput i nudi ti svoj dok ti je hladno. I čim se pozdravite, razgovor se nastavlja. I ne staje. I vidite se opet. Pa idete zajedno van, upoznaje te s prijateljima koje još ne znaš, sjedi kraj tebe u klubu iako mu glazba ne odgovara, grli te, ljubi te i osjećaš se predivno. I razgovor i dalje ne staje. I idete na kavu. Digneš guzicu u pola 11 ujutro, ti, najveća spavalica, iz toplog i udobnog kreveta samo da bi se vidjeli na sat i pol, otkriješ mu svoje najmračnije navike i stvari koje voliš raditi koje druge ljude plaše, a on te nazove "lešiću" i kaže da je to predivno. I misliš, ovo je ON. Ovo je dečko koji ima sve što želim. Sve što mi treba. I sat vremena s njim, draže mi je nego tjedan dana s bilo kim drugim. I onda stane. Kada bi trebalo biti najljepše. Kada bi trebalo biti najbolje. Kada bi trebali vidjeti što bi moglo biti od vas dvoje. Možda je moglo biti nešto veliko. Možda samo nismo još spremni na nešto tako veliko i lijepo kakvo bi moglo biti i možda je zato razgovor stao. Možda zato više ne pijemo kavu, možda zato nismo išli zajedno van. Možda nismo spremni i možda nas u jednom trenu sudbina opet nađe. U istome klubu gdje nas je našla prvi put, u kafiću gdje smo popili prvu kavu, u parku gdje smo prvi put šetali. Možda nas nađe u gradu gdje prvi put nisam sakrila ruku u džep nego sam je pružila njemu. Možda nas sudbina opet nađe za tjedan, mjesec, godinu... i možda nam se opet susretnu oči, prepoznaju se i to jednostavno bude to... |
|
But Baby When They Knock You Down And Out
It's where you oughta stay |
|
