POZNATI IGRAČI SVIJETA

Zvonimir Boban (Imotski, 8. listopada 1968.), hrvatski nogometaš
Legendarni kapetan i igrač hrvatske nogometne reprezentacije. Igrao je u sredini terena, u dresu s brojem 10. Uz Roberta Prosinečkog i Aljošu Asanovića Boban je najbolji vezni igrac kojeg je Hrvatska ikad imala.
KLUPSKA KARIJERA:
Igrao za klubove:
• Dinamo Zagreb(1985-1991)
• A.S. Bari(1991-1992)
• AC Milan(1992-2001)
• Celta Vigo(2001-2002)
Večinu klupske karijere proveo je AC Milan, s kojim je 1994. godine postao prvak UEFA-ine Lige prvaka, te je također osvojio 4 naslova prvaka Italije. Zbog svog iznimnog doprinosa u uspjesima AC Milana, proglašen je najboljim stranim igračem u povijesti kluba. Veliku popularnost i nogometnu veličinu Zvonimira Bobana, najbolje pokazuje veličanstveni, vjerojatno i najveći, oproštaj od nogometa 7. listopada 2002. na Maksimiru, kada je Boban okupio mnoge nogometne legende, a prepun stadion uzvikivao njegovo ime.
REPREZENTATIVNA KARIJERA:
Član jugoslavenske i hrvatske nogometne reprezentacije za koju je nastupio 51 utakmicu i postigao 12 golova.
Najbolji igrač juniorskog svjetskog nogometnog prvenstva u Čileu.
Vodio vatrene kao kapetan na EP u Engleskoj 1996.. i do trećeg mjesta na SP 1998. u Francuskoj
ZANIMLJIVOTI:
Nije prošao zahtjeve Hajdukovih skauta - nije im kao igrač puno obećavao i "imao je pretanke noge".
Poznat po "domoljubnom" skok-udarcu na jugo-milicajca, braneći Dinamova navijača od premlaćivanja, dok su u isto vrijeme navijači Crvene zvezde nekažnjeno divljali po stadionu na Maksimiru.
Hrvatski radijski sportski komentator Ivo Tomić ga je u svojim prijenosima nazivao "zagrebački nogometni ban Zvone Boban" (nakon što se koncem 1980-ih smjelo više govoriti o banu Jelačiću).

Robert Prosinečki (Villingen-Schwenningen, Njemačka, 12. siječnja 1969)
Robert Prosinečki nogometom se počeo baviti u zagrebačkom Dinamu gdje je zapažen kao talent i već s 18 godina igra u prvoj postavi. Nakon nesuglasica s trenerom odlazi u Crvenu Zvezdu i 1991. osvaja Ligu prvaka. Karijeru nastavlja u Real Madridu, ali zbog teške ozljede izbiva s travnjaka više od godinu dana. Još je igrao za Real Oviedo, Barcelonu, Sevillu, Hrvatski Dragovoljac, Standard Liege, Portsmouth FC, Olimpiju iz Ljubljane i NK Zagreb, gdje nakon završetka karijere ostaje na mjestu sportskog direktora. 1997. se vratio u zagrebački Dinamo i uspješno kao kapetan vodio klub u ligi prvaka.
Vezni igrač, poznat po iznimnoj kreativnosti i čarobnim driblinzima, često ga se nazivalo "posljednjim romantičarem".
Za Hrvatsku je odigrao 49 utakmica i postigao 10 golova, a za Jugoslaviju 15 utakmica uz 4 gola. 1987. je proglašen najboljim igračem U-21 Svjetskog prvenstva u Čileu, kojeg je Jugoslavija bila pobjednik. Igra za Jugoslaviju na SP 1990., a za Hrvatsku na EP 1996. te SP 1998. (treće mjesto) i SP 2002..
Robert Prosinečki jedini je igrač u povijesti koji je postigao pogodotke na SP za 2 različite reprezentacije. 1990. je za Jugoslaviju zabio Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a 98. Jamajci i Nizozemskoj.

Mario Stanić (Sarajevo, 10. travnja 1972.), bivši hrvatski nogometaš
Svoju je nogometnu karijeru započeo u Željezničaru iz Sarajeva. 1995. je godine otišao u portugalsku Benficu, pa zatim u belgijski Club Brugge, u kojem je postao najbolji strijelac belgijske Jupiler lige sa 20 pogodaka. 1997. odlazi u Italiju gdje igra u Parmi. Tamo se zadržao 4 sezone, do 2000. godine kad odlazi u Chelsea iz Londona. Prva utakmica u plavom dresu londonskog kluba zapamćena je po njegovom predivnom voleju koji je završio u mreži. No, nije tako nastavio pa je dolaskom Abramoviča napustio klub.
Od 1995. igra u reprezentaciji Hrvatske iako je rođen u BiH. Zabilježio je 49 nastupa i 7 golova, a jedan od njih je i prvi gol Hrvatske na svjetskim prvenstvima, kojeg je zabio Jamajci u Francuskoj 98.
Nastupao je još na europskom prvenstvu 96., te još i na svjetskom prvenstvu 2002.
Zbog teške ozljede koljena sezone 2003/04 morao je prisilno završiti nogometnu karijeru.

Robert Jarni ( Čakovec, 26. listopada 1968. ), bivši hrvatski nogometaš
Bivši hrvatski i jugoslavenski reprezentativac bio je prepoznatljiv po svojoj iznimnoj brzini. Igrao je većinom na sredini terena, te kao lijevi bek, odnosno krilo. Na tim pozicijama bio je nezamjenjiv.
Svoju je nogometnu karijeru započeo u rodnom gradu igrajući za tadašni MTČ, sada NK Čakovec. Igrajući u kup utakmici u Splitu impresionirao je skaute splitskog Hajduka, te mu je Hajduk bio sljedeći klub. Tamo je proveo 5 godina prije odlaska u talijanski AS Bari. Brzo je i često mjenjao klubove, te je zabilježio nastupe i u dresovima Torina i Juventusa u samo 4 talijanske godine. 1995. otišao je u Španjolsku. Sljedeći je klub bio Real Betis, Španjolcima poznat kao brzonogi Jarni u Betisu je proveo 3 godine, a zatim navratio u englesku. Tamo je igrao za Coventry, no to je brzo završilo. 1999. opet je u Španjolskoj, i to u velikom Real Madridu. Tamo je bio zajedno sa reprezentativnim suigračem Šukerom, no, nije puno igrao. Slijedio je Las Palmas, a već 2001. novo i posljednje odredište - Grčka. Tamo je igrao u Panathinaikosu kao još jedna od hrvatskih legendi u tom klubu. U 1/4 finalu Lige prvake protiv Barcelone odigrao je svoju posljednju utakmicu, barem što se velikog nogometa tiče. Svoje aktivno bavljenje sportom nastavio je u malom nogometu gdje je u hrvatskoj reprezentaciji kao jedan od boljih.
Svoju reprezentativnu karijeru Jarni je započeo u reprezentaciji Jugoslavije. Zabilježio je 7 nastupa, od kojih 1 i na svjetskom prvenstvu 1990.. Odmah po osamostaljenju Hrvatske pozvan je u reprezentaciju, te zabilježio blistave trenutke na europskom prvenstvu 96. i pogotovo na svjetskoj smotri 98. gdje je igrao svih 7 utakmica, osvojio brončanu medalju, a u vječnom pamčenju ostat će felš lijevom nogom Köpkeu kojim je načeo Njemačku reprezentaciju u povijesnoj 3:0 pobijedi Hrvatske. Karijeru je završio u lipnju 2002. sa 81 reprezentativom utakmicom i 2 pogotka. Taj rekord držao je do 18. lipnja 2006. kada ga je prestigao Dario Šimić.
Od kraja travnja 2007. radit će na nekoj od trenerskih pozicija u omladinskoj školi Hajduka.

Goran Vlaović (Nova Gradiška, 7. kolovoza, 1972.), bivši hrvatski nogometaš.
Bivši napadač hrvatske reprezentacije u karijeri je igrao za NK Osijek i Dinamo Zagreb u Hrvatskoj, talijansku Padovu, španjolsku Valenciu, te grčki Panathinaikos. Sa Dinamom je bio najbolji strijelac Hrvatske nogometne lige dva puta zaredom, godina 1993. i 1994, a zabio je sveukupno 61 gol u HNL-u. U Španjolskoj je osvojio Copa del Rey i Supercopa de Espana sa Valenciom.
Za hrvatsku reprezentaciju, noseći broj 19, odigrao je 51 utakmicu i sa 15 postignutih pogodaka na drugom je mjestu najboljih strijelaca u povijesti reprezentacije, iza nedostižnog Davora Šukera, koji je postigao 45.
Nastupao je na Europskom prventstvu 96. u Engleskoj, te na svjetskim prvenstvima98. u Francuskoj i 2002. u Japanu i J. Koreji.
Njegov pogodak Turskoj na EURO-u 96., postignut pred sam kraj utakmice, prvi je pogodak reprezentacije na velikim natjecanjima. 1998. postigao je pogodak za 2:0 vodstvo Hrvatske protiv Njemačke u 1/4 finalu SP, kojim je riješio pitanje pobjednika u mitskoj utakmici hrvatskog nogometa. Te je godine, prilikom osvajanja brončane medalje, Vlaović igrao na svih 7 utakmica Svjetskog prvenstva. 4 godine kasnije opet je bio na Mundialu, ali je sve 3 utakmice proveo na klupi.

Davor Šuker (Osijek, 1. siječnja 1968 - ), bivši hrvatski nogometaš.
Igrajući na mjestu napadača, Šuker je bio planetarno popularan i jedan od najboljih napadača 90-ih godina. I danas je velikom broju zemalja na svijetu prva asosicijacija na riječ Hrvatska, uz more, upravo Davor Šuker. Karijeru je započeo 1984. u rodnom mu Osijeku igrajući za prvoligaša NK Osijek. U Osijeku je odigrao skoro 100 utakmica i postigao 40 golova. Uslijedio je prelaz u redove jačeg hrvatskog kluba
NK Dinamo. Iako je tamo ogovaran da se malo zalaže u igri i podosta je spor, uspio je zabilježiti sjajne rezultate sa klubom i 1991. godine otišao je u španjolsku Primeru, u Sevillu. U tom je gradu i klubu proveo sljedećih 5 godina i u tom razdoblju postao ikona kluba, zabivši 76 pogodaka u 153 nastupa za klub. Prije europske smotre 96. u Engleskoj kupio ga je veliki Real Madrid. Tamo je Šuker osvojio naslov prvaka Španjolske 1997., pa onda i Ligu prvaka 1998. Tu godinu pamtit će i po Svjetskom prvenstvu u Francuskoj gdje je sa 6 golova u 7 utakmica odveo svoju zemlju do 3. mjesta u svijetu, dok je on sam dobio nagradu Zlatna kopačka koja se dodijeljuje najboljim strijelcima Svjetskog prvenstva.
Završetkom španjolske epizode karijera mu je poprimila drugačiji oblik. Kako je već ušao u 30-e počeo je brže mijenjati klubove. Tako je bio nakratko u Arsenalu, pa je uslijedio West Ham United, zatim 1860 München. Na europsko prvenstvo 2000. godine nije se uspio plasirati nastavljajući prokletstvo svjetske bronce koje je prije Hrvatske započela Bugarska, a nakon toga nastavila Turska. Na Mundial 2002. uspio se plasirati, ali je odigrao tek 64 minute u porazu od Meksika. Nakon toga, više nije igrao za reprezentaciju.
U reprezentaciji je u 69 utakmica postigao 45 pogodaka i time postavio teško savladiv rekord. Prvi mu pratitelj Goran Vlaović ima čak 30 golova manje. Šuker pamti i nastup u plavom dresu Jugoslavije. Bilo je to 1991., a odigrao je 2 utakmice i postigao 1 gol. Debi u kockastom dresu zabilježio je protiv Rumunja.
Nakon okončanja karijere osnovao je akademiju Davor Šuker Soccer Academy u Zagrebu. Neko se vrijeme bavio i karijerom velikog hrvatskog talenta Nike Kranjčara. Legendardni Pelé uvrstio ga je u svoj popis 125 najboljih nogometaša svih vremena

Hrvatska nogometna reprezentacija oformljena je 1990. godine. Kao članica FIFE odigrala je i petnaest utakmica kao reprezentacija Nezavisne Države Hrvatske, službeni pozdrav je bio "Za Dom spremni", a prva utakmica je odigrana 2. travnja 1940. g. pod svojom zastavom i uz izvođenje Hrvatske himne. Na igralištu Građanskog Hrvati su pobijedili reprezentaciju Švicarske s 4:0. Reprezentacija Hrvatske je u okviru Banovine Hrvatske i Nezavisne Države Hrvatske odigrala još devetnaest utakmica i jednu u okviru Jugoslavije, 12. rujna 1956. godine u Zagrebu protiv reprezentacije Indonezije na inzistiranje indonezijskog prvog predsjednika Sukarna.
VAŽNI NADNECVI!!
• 17. listopada 1990. Maksimir Hrvatska - SAD 2:1 prva utakmica (u obnovljenom samostalnom nastupu)
• 3. srpnja 1992. FIFA je potvrdila članstvo HNS-a u svojoj organizaciji
Prva utakmica:
Hrvatska 2 - 1 SAD
(Zagreb, Hrvatska; 17. listopada, 1990.)

Najveća pobjeda:
Hrvatska 7 - 0 Australija
(Zagreb, Hrvatska; 6. lipnja, 1998.)
Hrvatska 7 - 0 Andora
(Zagreb, Hrvatska; 7. listopada, 2006.)

Najveći poraz:
Slovačka 4 - 1 Hrvatska
(Bratislava, Slovačka; 20. travnja, 1994.)
Portugal 3 - 0 Hrvatska
(Nottingham, Engleska; 19. lipnja, 1996.)
Francuska 3 - 0 Hrvatska
(Saint-Denis, Francuska; 13. studenog 1999.)

Ronaldo de Assis Morreira "Ronaldinho" Gaucho (Porto Alegre, 21. ožujka 1980.), brazilski nogometaš.
Svoju nogometnu karijeru započeo s klubom Gremio de Porto Alegre, gdje ga je njegov prirodni talent uskoro doveo u pozornost internacionalnog nogometnog svijeta. Tijekom četiri sezone što ih je tamo proveo, od 1997. do 2001., Ronaldinho je također izborio svoje mjesto i u Brazilskoj reprezentaciji. Osvojio je Copa America 1999. postigavši 6 golova, uključujući vrlo upečatljiv potez protiv Venezuele.
Godine 2001., Ronaldinho je odlučio iskušati sreću u Europskom nogometu te potpisao ugovor po kojem je zaigrao u dresu Francuske lige, točnije - PSG-a. Iako mu uspjeh za vrijeme igranja za PSG nije bio zadovoljavajući, Ronaldinho je nastavio pobjeđivati s svojim internacionalnim timom, Brazilom, osvajajući naslov pobjednika Svjetskog prvenstva 2002., u Japanu i Koreji.
Ronaldinho je potpisao ugovor s Barçom u sezoni 2003.-2004. prateći korake mnogih njegovih izvrsnih sunarodnjaka koji su uživali uspješne karijere s tim klubom: Evaristo, Ronaldo, Romario i Rivaldo.
Već nakon prve utakmice u Barçinom dresu, fanovi su bili oduševljeni Ronaldinhovim magičnim nogometnim talentom. Njegova sposobnost da u potpunosti promijeni tijek igre veličanstvenim solo-prodorom izborila mu je najviši vrh Barceloninog napada i jednu vrlo veliku nogometnu ikonu prvog stoljeća novog milenija. Za vrijeme njegove prve sezone, tim je nanizao nevjerojatni niz od sedamnaest uzastopnih utakmica bez poraza i završio na drugom mjestu Španjolske lige, a time osiguravajući direktno kvalificiranje za Ligu prvaka. Uspjesi su se nastavili u sljedećoj sezoni, 2004.-2005., a Ronaldinho i ostatak Barçine momčadi zauzeli su čvrsto mjesto na vrhu ljestvice, što ih je dovelo do osvajanja titule pobjednika Španjolske lige.
K tome, Ronaldinho je dva puta zaredom osvojio laskave titule najboljeg svjetskog igrača, FIFA World Player 2004. i 2005., te Ballon d'Or (Zlatnu loptu) 2005. Do tada, Ronaldinho je postao vođa moćnog Brazila, s kojim je osvojio titulu pobjednika Confederations Cup u Njemačkoj 2005. godine.

Andrea Pirlo (Flero, Brescia, 19. svibanj 1979.) je talijanski nogometni reprezentativac, igrač Milana.
Pirlo dolazi iz imućne talijanske obitelji, jer mu otac posjeduje 2 željezare. Ima 3 godine starijeg brata Ivana koji igra za momčad u talijanskoj 3. ligi, no, tvrdi da je kao dijete bio bolji igrač od svog mlađeg brata, te 10 godina mlađu sestru Silviu. Oženjen je sa Deborah i ima sina Niccolu. Idol mu je Roberto Baggio.
U klubu i reprezentaciji igra važnu ulogu kao obrambeni vezni, no, sa većim naglaskom na razigravanje i playmaking, nego na destrukciju protivničke igre zbog toga što nije dovoljno jako građen za duele sa suparnicima. Fine je tehnike i udarca, pa je tako dobio nadimak "nježne noge". Izvrstan je izvođač kornera i slobodnih udaraca, a i iz jedanaesteraca gotovo nikad ne griješi. Suigrač iz kluba, Gennaro Gattuso, izjavio je da kad vidi što sve Pirlo može izvesti sa loptom, zapita se da li je on sam uopće nogometaš. Igrao je u klubovima Brescia (1994-98, 2001), Inter (1998-99, 2000), Reggina (1999-2000), i AC Milan (od 2001). U dresu Milana osvojio je talijansku Seriju A i talijanski kup, te Ligu prvaka i Europski superkup. Za reprezentaciju je nastupao na olimpijadi 2000. i 2004. gdje je osvojio brončanu medalju, te na EURU 2004. i Svjetskom prvenstvu 2006. gdje je bio jedan od važnijih igrača u momčadi koja je osvojila naslov najboljih na svijetu. Nastupao je, također, i za mladu U-21 momčad na Europskom prvenstvu 2000. Za talijansku reprezentaciju debtirao je protiv Azerbajdžana 7. rujna 2002.

David Andrew Seaman, MBE (Rotherham, Južni Yorkshire, 19. rujna 1963.) je bivši engleski nogometni vratar i reprezentativac. U svojoj karijeri igrao je za mnogo klubova, a najznačajniji uspjeh postigao je u londonskom Arsenalu. U mirovinu je otišao 13. siječnja 2004. zbog ozljede ramena. Titulu MBE dobio je 1997. zbog uspjeha kao vratar.
U Engleskoj se smatra jednim od najboljih vratara svih vremena, a vrhunac mu je bio za vrijeme igranja u Arsenalu i branjena za reprezentaciju. Za vrijeme provedeno o Arsenalu osvojio je mnogo medalja koje uključuju 3 prvenstva (91', 98', 02'), 4 FA Kupa (93', 98', 02', 03'), League Cup 1993 i Kup pobjednika kupova 1994. U tom preiodu igrao je i na svjetskim prvenstvima 1998. i 2002., te na EURO-u 1996. i 2000.

Michel François Platini (JSuf, 21. lipnja 1955.), francuski nogometaš talijanskog podrijetla.
Roditelji su mu bili kuhari. S 28 godina igrački je "eksplodirao" i, prešavši u torinski "Juventus", tri je godine za redom bio najbolji strijelac talijanskog prvenstva, i tri je godine za redom (1983, 1984 i 1985) biran za najboljeg nogometaša Europe, što nikada nikome drugome nije uspjelo. Bio je prvak Europe s Juventusom i Francuskom. Dominirao je na Europskom prvenstvu 1984, kada je Francuska pobijedila. Kasnije je bio izbornik Francuske nogometne reprezentacije.
Danas obnaša funkciju predsjednika Europske nogometne federacije (UEFA).

Oliver Kahn (Karlsruhe, Njemačka, 15. lipnja 1969.), njemački nogometaš i jedan od najboljih vratara svijeta.
Igra za Njemačku reprezentaciju (od 1995. godine) i za FC Bayern München (od 1994. godine). Neki od njegovih nadimaka su King Kahn ili Kahn, Titan.
Kahn je počeo svoju karijeru u ekipi Karlsruher SC, da bi 1994. godine došao u Bayern München, za sumu od 4,8 milijuna DM, (današnjih 2,5 milijuna eura), koja u ta vremena nije bila mala. Iako je zadobio povredu ligamenta već u sljedećoj sezoni, razvio se u jednog od najboljih vratara na svijetu.
2002. godine, osvojio je Adidasovu Zlatnu loptu za najboljeg igrača i Nagradu Yashin za najboljeg golmana Svjetskog prvnenstva 2002. godine. Branio je za svoju državu i na Europskom prvenstvu u nogometu 2000. i na Europskom prvenstvu u nogometu 2004.
On i njegova žena, Simone, su se razveli 2004. godine, nakon Oliverove ljubavne afere sa bivšom konobaricom Verenom Kerth; Od tada su Kerth i on vezi.
Kahn je igrač koji žudi za perfekcijom i trenira fanatično, kao npr. Michael Jordan. On se uvijek bori za sve, i traži od sebe i svojih suigrača uvijek 100% napora. Na terenu on je karizmatična osoba, koja je uvijek dominantna, jer on upravlja često svojom odbranom i zastrašuje protivničke napadače. Kahn ima vrlo dobre reflekse, ne izbjegava sukobe za protivničkim igračima, i jeste vrlo dobar na vratima.
Zbog njegove starosti (i nekih privatnih problema) njegov uspjeh je pomalo popustio. Kahn vjeruje, da može još najmanje tri do četiri godini igrati u profesionalnom nogometu.

Gennaro "Rino" Ivan Gattuso (Corigliano Calabro, 9. siječnja 1978. -), talijanski nogometaš
Gattuso je talijanski nogometni reprezentativac, i igrač AC Milana. Igra na poziciji defenzivnog veznog, iako ponekad ide prema naprijed, ili čak i na krilnu poziciju. U karijeri je sa Milanom osvojio Ligu prvaka sezone 2002/03, a sa Italijom je bio prvak svijeta 2006. u Njemačkoj. Također posjeduje i Scudetto iz sezone 2003/04 opet sa Rossonerima.
Karijeru je započeo u Perugiji 1994. godine. Tamo se u 3 godine nije naigrao, kasnije je kao 19-godišnjak prodan Glasgow Rangersima. U Škotskoj je bio miljenik navijača plavih zbog srčanosti i dosta agresivne i požrtvovne igre. Takvu je igru dijelom stekao baš igrajući u Rangersima gdje mu je trener bio Walter Smith. Njega i danas naziva svojim drugim ocem. Nakon što je Smith otišao, a trener kluba postao Dick Advocaat, Gattuso je preselio prvo na klupu odakle je rijetko ulazio, da bi zatim preselio i u drugi klub. Bila je to talijanska Salernitana. Cijena je tog transfera bila 3 milijuna funti. Za vrijeme igranja u Škotskoj, inače, upoznao je svoju buduću suprugu Monicu.
Već 10 mjeseci kasnije u njemu je pojačanje vidio AC Milan. Doveden je za 8 milijuna funti. Dotad samo pakleno borbeni Gattuso sve je više napredovao i u "igranju" nogometa, budući da je u Milanu imao zadaću ići prema naprijed, te umjesto da zaustavlja protivničke napade i iznosi loptu iz vlastitog dijela, više je sudjelovao i u započimanju napada i dodavanju. S vremenom je prerastao u nezamijenjivog igrača jake momčadi i reprezentacije. Za svoju je državu nastupio na Olimpijadi 2000., na svjetskim prvenstvima 2002. i 2006., te na europskom 2004. S vremenom je dobio nadimak "Ringhio", u prijevodu nešto kao režanj.
U prosincu 2005. nakon Milanovog poraza od Schalkea u Ligi prvaka ( 2:3 ), Gattuso se posvađao sa igračem njemačkog kluba Poulsenom. U medijima je izašla priča o velikoj svađi, no, sam Gennaro je izjavio da su mediji to sve prenapuhali.
Prema nekim navodima Gattuso je izrazio želju da se na kraju karijere oprosti u dresu Glasgow Rangersa, dok bi po drugima, to ipak trebao biti Manchester United. Gattuso je sve te priče opovrgnuo.

Steven George Gerrard (Whiston, Merseyside, UK, 30. svibnja 1980.) je engleski nogometaš.
Od malih nogu vezan uz klub s Anfielda, te je za razliku od nekih drugih Liverpoolovih legendi koji su navijali za Everton, oduvijek bio navijač Liverpoola, te je išao u katoličku školu Cardinal Heenan Catholic high school West Derbyju. Svoj prvi nastup zabilježio je kao zamjena u utakmici protiv Blackburn Roversa u studenom 1998. godine. Prvi nastup os prve minute zabilježio je protiv Celte iz Viga, te pokazao iznimnu kvalitetu, te nagovijestio veliku karijeru. U listopadu 2003. Gerard Houllier, tadašnji trener Liverpoola dodijelio mu je kapetansku traku koju od tada nosi.
Tijekom posljednjih godina nositelj igre svog kluba, te strijelac gotovo svih najvažnijih golova, od kojih je dovoljno napomenuti onaj protiv Milana u finalu lige prvaka, te onaj protiv West Hama u finalu FA kupa 2006. godine sa preko 40m. U ljeto 2005. Gerrard je bio na meti bogatog vlasnika Chelsea Romana Abramoviča, no ljubav prema voljenom klubu, i bogata Liverpoolova ponuda u posljednji trenutak su ga zadržali na Anfieldu.
Steven Gerrard je dobitnik mnogih priznatih nagrada od kojih su najistaknutije ona za najkorisnijeg igtača lige prvaka u sezoni 2004/05 i PFA za najboljeg igrača Premier lige u 2006. godini.
Za englesku reprezentaciju je nastupao 47 puta i postigao devet golova.
Igra u centralnom srednjem redu.

Ricardo Izecson dos Santos Leite, poznat pod imenom Kaká, (Brasília, 22. travnja 1982.) je brazilski nogometaš, koji trenutno igra za nogometni klub AC Milan u Italiji.
Kako igra u Milanu od 2003. godine kada je u Italiju došao iz Săo Paula. Reprezentativac Brazila je od 2002. godine. Smatra se jednim od najboljih brazilskih i svjetskih nogometaša danas koji konstantno oduševljava sve poklonike nogometa.

Lionel Andrés Messi (Rosario, 24. lipnja 1987. -), argentinski nogometaš, trenutno napadač nogometnog kluba Barcelona.
Karijera ovog mladog napadača započela je 1995. u klubu Newell's Old Boys, gdje je igrao do 2000. godine. U 13. godini Messi je odlučio sreću potražiti preko Atlantika u Barceloni, gdje se pridružio U-14 momčadi. Messi je napredovao spektakularno u svim uzrastima Barce, pa je tako stigao u Barcu C, zatim Barcu B, da bi tako stigao i u prvu momčad u rekordnom vremenu.
U sezoni 2003-2004, kad je imao samo 16 godina, Messi je debitirao za Barceloninu prvu momčad u prijateljskom susretu protiv Porta na otvaranju novog Dragao stadiona.
Nadolazeća sezona, Messiju je donijela prvi nastup na službenoj utakmici 16. listopada 2004., u gradskom derbiju protiv Espanyola na Olimpijskom stadionu u pobjedi Barce 1:0.
Nakon nekoliko ozlijeđenih prvotimaca, u prvu momčad pozvano je nekoliko igrača iz rezervne momčadi, pa je tako i Messi postao standardni član Barcelonine momčadi.
1. svibnja 2005. postao je najmlađi igrač u povijesti koji je postigao pogodak za Barcelonu - protiv Albacetea kada je Messi imao samo 17 godina, 10 mjeseci i 7 dana.
Na Svjetskom U-20 prvenstvu u Nizozemskoj, Messi ne samo da je osvojio naslov prvaka, već je i proglašen najboljim strijelcem i najboljim igračem prvenstva.
Ubrzo nakon toga debitirao je i za prvu argentinsku momčad u prijateljskoj utakmici protiv Mađarske. Sredinom sezone 2005/2006, Messi je promijenio broj dresa 30 u broj 19, kao rezultat promjene u njegovoj registraciji s kojom je imao problema. To se odnosi samo na španjolski Kup i prvenstvo, dok će u Ligi prvaka i dalje nastupati pod brojem 30.
Prošle godine Messi je produžio vjernost Barci do 2014. godine

Thierry Daniel Henry (Pariz, 17. kolovoza 1977.) je francuski nogometaš i reprezentativac koji trenutno igra u londonskom Arsenalu. Trenutno drži rekord kao najbolji klupski strijelac u ligi i svim ostalim natjecanjima.
Dva puta je nominiran za igrača godine i oba je puta bio drugi (2003 i 2004). Pelé ga je u ožujku 2004. proglasio jednim od "125 najboljih živućih igrača".
Prestigao je Iana Wrighta kao najboljeg strijelca sa 200 golova postigavši ih za sada 214.
Iako su ga mnogi novinari pripisivali Barceloni, on je 19. svibnja 2006. produžio ugovor za Arsenal do 2010.

Paolo Maldini (26. lipanj, 1968, Milano) je italijanski nogometni reprezentativac.
Njegov otac Cesare Maldini, je bivši igrač AC Milana i izbornik nogometne reprezentacije Italije. Maldini igra na poziciji braniča i to kao lijevi bek (iako je rođen kao dešnjak), i na poziciji štopera. Cijelu svoju karijeru proveo je u AC Milanu čiji je trenutno i kapetan, a i zvanični je rekorder kluba po broju nastupa u ligi.
BIOGRAFIJA
Maldini je debitovao u ligi 20. siječnja, 1985 protiv Udinesea. Od tada ima veoma uspješnu karijeru, sa mnogo osvojenih trofeja (do 2005, 7 Serie A titula i 4 titule Lige Prvaka. Maldini je bio i član Milanovog nepobjedivog Dream Teama s kraja 1980-ih i početka 1990ih.
Maldini je odigrao i najviše utakmica za italijansku reprezentaciju. Ipak nije uspio osvojiti trofej i pored učešća u finalu Svjetskog Prvenstva 1994 i finalu Europskog Prvenstva 2000. Povukao se iz reprezentacije nakon Svjetskog Prvenstva 2002 sa odigrane 126 utakmice (od čega 64 kao kapetan) i datih 7 golova. Maldini je još igrao i na Svjetskim Prvenstvima 1990 i 1998, i Europskim 1988 i 1996.
Maldini je nedavno oborio rekord Dina Zoffa po broju odigranih utakmica u italijanskoj ligi. Takođe, nedavno je odigrao 800 utakmicu za AC Milan. U studenom 2005, je obavijestio javnost da se povlači po završetku sezone 2006/07 sea. Važeći ugovor mu ističe 2008.
Kada se povuče iz aktivnog igranja nogometa niko više neće moći obući dres sa brojem 3, osim njegovih sinova ako budu igrali nogomet u Milanu.
ZANIMLJIVOSTI O PAOLU MALDINIU
Maldini je debitovao u ligi 20. siječnja, 1985 protiv Udinesea. Od tada ima veoma uspješnu karijeru, sa mnogo osvojenih trofeja (do 2005, 7 Serie A titula i 4 titule Lige Prvaka. Maldini je bio i član Milanovog nepobjedivog Dream Teama s kraja 1980-ih i početka 1990ih.
Maldini je odigrao i najviše utakmica za italijansku reprezentaciju. Ipak nije uspio osvojiti trofej i pored učešća u finalu Svjetskog Prvenstva 1994 i finalu Europskog Prvenstva 2000. Povukao se iz reprezentacije nakon Svjetskog Prvenstva 2002 sa odigrane 126 utakmice (od čega 64 kao kapetan) i datih 7 golova. Maldini je još igrao i na Svjetskim Prvenstvima 1990 i 1998, i Europskim 1988 i 1996.
Maldini je nedavno oborio rekord Dina Zoffa po broju odigranih utakmica u italijanskoj ligi. Takođe, nedavno je odigrao 800 utakmicu za AC Milan. U studenom 2005, je obavijestio javnost da se povlači po završetku sezone 2006/07 sea. Važeći ugovor mu ističe 2008.
Kada se povuče iz aktivnog igranja nogometa niko više neće moći obući dres sa brojem 3, osim njegovih sinova ako budu igrali nogomet u Milanu.
TROFEJI I NAGRADE
• Serie A : 1988, 1992, 1993, 1994, 1996, 1999, 2004.
• UEFA Liga Prvaka: 1989, 1990, 1994, 2003.
• Super Kup Europe: 1989, 1990, 1994, 2003
• World Club Cup: 1989, 1990.
• Svjetsko Prvenstvo 1990: Treće mjesto.
• Svjetsko Prvenstvo 1994: Finalista.
• WORLD SOCCER's nogometaš godine: 1994.
• FIFA 100 (među 125 najvećih živih nogometaša po izboru Pele-a): 2004

Michael Ballack, nadimci Mihi i Bale (Görlitz, 26. rujna 1976.) je trenutno jedan od najplaćenijih i najpopularnijih njemačkih nogometaša. Igrač je sredine terena, sposoban pritom da igra i na drugim pozicijama - pogotovo se ističe u odbrani. Rođen je 26. rujna 1976 u gradiću Görlitz, na krajnjem istoku Njemačke, u pokrajini Saksonija (nekada DDR). Porijeklom je lužički Srbin. Visok je 1,89 m, težak 80 kg. Nije oženjen, živi sa djevojkom Simone Lambe sa kojom ima tri sina - Luis (2001), Emilio (2002) i Jordi (2005). Jedan je od Fifinih 100 najboljih živih igrača.
Michael Ballack je sa sedam godina počeo trenirati u klubu BSG Motor Frtz Heckert iz Chemnitza, koji se tada zvao Karl-Markx-stadt. Nakon tri godine, 1986, odlazi u FC Karl-Markx-stadt (danas Chemnitzer FC), gdje će igrati do 1997, nakon čega odlazi u prvi veći tim - FC Kaiserslautern. 1999. prelazi u FC Bayer Leverkusen, gdje igra 79 utakmica i postiže 27 golova. Tu ostaje do 2002, kada na četiri godine prelazi u Bayern München, gdje će postati ne samo sportska, već i medijska zvijezda. U minhenskom klubu je odigrao ukupno 107 utakmica i postigao 44 gola. U sezoni 2006/2007 igra u Engleskoj, u klubu Chelsea F.C..
Prvi profesionalni gol dao je 1. listopada 1996. u utakmici između Chemnitza i Dinama iz Dresdena. Taj gol riješio je pobjednika meča. Debi u Bundesligi desio se 19. rujna 1997, a u dresu Njemačke će zaigrati 28. travnja 1999 protiv Škotske. Prvi gol u dresu njemačke reprezentacije dao je iz slobodnog udarca protiv Grčke, u meču 28. ožujka 2001. Dosad je odigrao 70 utakmica u dresu reprezentacije i postigao 31 gol. Njegov dres nosi broj 13.
Često mu se pridodaje epitet igrača utakmice. Prepričavaju se njegovi golovi u posljednjim minutama utakmice kao i njegova "dupla pakovanja" (Doppelpack u žargonu sportskih komentatora i novinara u Njemačkoj) - dupli pogoci na utakmicama. Također, 2006. na SP u Nemačkoj bio je dvaput proglašavan za igrača utakmice - Man of the match.
Michael Ballack je u Njemačkoj tri puta osvajao kup, četiri puta prvenstvo. Triput je proglašavan za najboljeg njemačkog nogometaša. Soccer Digest ga je 2002. proglasio za najboljeg nogometaša na svijetu. Trenutno je i kapetan njemačke reprezentacije. U Bundesligi je odigrao ukupno 232 utakmice, a strijelac je bio 75 puta.
• 2006: treće mjesto na SP u Nemačkoj, prvak Njemačke sa Bayern München;
• 2005: nogometaš godine u Njemačkoj, prvak Njemačke sa Bayern München, dobitnik nagrade Bambi u konkurenciji njemačkog sportaše godine, nominacija za Fifinog nogometaša godine;
• 2004: prvak Njemačke sa Bayern München;
• 2003: nogometaš godine u Njemačkoj;
• 2002: nogometaš godine u Njemačkoj, najbolji europski igrač sredine terena (UEFA), viceprvak svijeta (SP 2002), finalist Lige prvaka sa Bayerom iz Leverkusena, viceprvak Njemačke sa Bayerom iz Leverkusena;
PRIVATNO O MICHAELU BALLACKU
Ballack je vrlo bitna medijska ličnost u Njemačkoj - centralna je figura Adidasovih reklamnih kampanja. U kampanji uoči SP u Nemačkoj, nazvanoj +10, nastupao je zajedno sa Davidom Beckhamom, Zinedinom Zidanom i dr. Partner je i njemačkog McDonald'sa, a kampanje je radio i za Njemačku željeznicu (Deutsche Bahn), Sony Playstation i Njemački telekom (Deutsche Telekom).
Moto poznatog nogometaša glasi: Nemoj sve tako ozbiljno shvaćati!
Specifičan je i Ballackov odnos prema fanovima. On svoje obožavatelje veoma poštuje i iako ne izlazi mnogo u javnost, uvijek nalazi načina da se zahvali svojim obožavateljima. O njima Ballack kaže: Fanovi su mi veoma važni jer su potvrda uspjeha. Oni su nagrada za uloženi rad. Radujem se zbog svakog fana kojeg imam.
Ballack 13 je naziv Ballackove kolekcije koja se prodaje putem Interneta i Ballackovog sajta. Radi se oodjevnim predmetima sa znakom Ballack 13 - stiliziranim tako da predstavlja moment radosti nakon postignutog gola. Izdvojeno Ball (na njemačkom "lopta") i Ballackova poza koja predstavlja slovo "A" čine vizualni identitet poznatog nogometaša. 2005. Adidas i Ballack su prezentirali jaknu i dvije majice kao službenu kolekciju Ballack 13.

Diego Armando Maradona (Buenos Aires, 30. listopada 1960. -), najslavniji argentinski nogometaš
Kao peto od osmero djece u obitelji Chitora i Tote Maradona. Rođen je u Avellandi, radničkoj četvrti Buenos Airesa, u nedjelju - sveti dan svakog Argentinca. Dan za nogomet. Nogomet mu je, napisat će kroničari, morao biti u krvi. Na Diegovu karijeru najviše je utjecao njegov ujak Cirilo, nekad vratar malog kluba Corrientes, pravi nogometni ovisnik. Za ujaka ga vezuje i scena koja nema dodirnih točaka s nogometom. Mali Diego je jedne večeri upao u rupu na nezgodnom mjestu. Ujak Cirilo je bio blizu: "Evo me, Diegito, samo drži glavu iznad dreka!" Francisco Cornejo, scout Argentinos Juniorsa, prvi je uočio Diegov talent: "Sve, baš sve je mogao napraviti s loptom. Glava ili noga, svejedno. Lopta se jednostavno lijepila za Diega." No, Cornejo je bio zabrinut izgledom sićušnog dječaka, morao je ojačati da bi opstao u nogometu. Uz dopuštenje roditelja odveo je Diega liječniku sumnjive reputacije. Cacho Paladino injekcijama je podignuo mišiće buduće zvijezde. Paladin je to 1995. godine, nakon umirovljenja, priznao pred novinarima rekavši: "Kad sam okončao tretman, Diego je izgledao poput najboljeg trkačeg konja. Pritom uopće nije pocrvenio, a trebao je, jer je tim činom odveo Maradonu u svijet dopinga."
Dana 20. listopada 1976. (10 dana prije 16-og rođendana) Diego je odigrao svoj prvi susret za seniore Argentions Juniorsa. Tada je postao najmlađi prvoligaški nogometaš u povijesti argentinskog nogometa. Naredne godine odigrati će prvu utakmicu za seniorsku reprezentaciju Argentine. Ipak, 1978. selektor Luis Cesar Menotti nije ga uvrstio u nacionalnu selekciju za Prvenstvo svijeta u Argentini rekavši kako je Diego premlad da bi izdržao pritisak. Godine 1979. bio je kapetan reprezentacije Argentine koja je u Japanu osvojila naslov juniorskog prvaka svijeta. Tada su se Juventus i Barcelona počeli raspitivati za "malog zelenog", kako su ga zvali. No, nisu bili jedini - u igri su bili Arsenal i Sheffield United. Brzo su odustali kada su čuli početnu cijenu od 800.000 funti. Tada je to bio prilično velik novac. Diego je ostao u Argentini i 1981. s klubom Boca Juniors osvojio je naslov prvaka Argentine. Godinu dana kasnije nastupiti će na svjetskom prvenstvu u Španjolskoj i potpisati za Barcelonu.
U Barceloni je prvi puta probao kokain. To je kasnije obrazložio ovako: "Ništa posebno. Želio sam se osjećati živahnijim." U klubu svi su sumnjali, ali su šutjeli jer Maradona je bio prevelika investicija. Čak je nastupao u anti-droga TV reklamama i to dobro plaćenim. Godine 1984. potpisao je za talijanski Napoli s kojim će osvojiti dva naslova prvaka Italije (1987. i 1990.), a 1989. osvojit će i Kup UEFA - prvi europski naslov Napolija. Na XIII. svjetskom prvenstvu u Meksiku (1986.) dvostruki je strijelac u utakmici Argentine s Engleskom. Prvi njegov gol na toj utakmici i dan danas se prepričava. Riječ je o pogotku koji je Diego kasnije nazvao Božjom rukom. Tada je s Argentinom osvojio naslov prvaka svijeta u dramtičnom dvoboju s reprezentacijom Zapadne Njemačke (3:2). Tri godine kasnije dva je mjeseca proveo u Argentini i nije se pojavio na početku talijanskog prvenstva. Zatražio je ispisnicu iz Napolija zbog transfera, ali je zahtjev odbijen. Na Svjetskom prvenstvu u Italiji (1990.) s reprezentacijom je došao do finala, ali su poraženi od SR Njemčake 1:0.
Godine 1991. bio je pozitivan na doping kontroli (otkriven kokain) te je kažnjen s 15 mjeseci zabrane igranja. Iste godine, nakon povratka u Argentinu, uhićen je zbog posjedovanja kokaina. Sudska presuda je glasila - kontroliran medicinski tretman. Godinu dana kasnije nakon doping skandala odbio se vratiti u Napoli i ultimativno je zatražio transfer. Novi klub bila je španjolska Sevilla. Godine 1993. vratio se i u reprezentaciju i to s kapitenskom trakom. Iste godine napušta Sevillu i potpisuje za argentinskog prvoligaša Newell's Old Boys. Već naredne godine (1994.) otpušen je iz Newell's Old Boysa jer je uporno izbjegavao treninge. Te godine ponovo je došao na naslovne stranice nakon što je iz zračne puške gađao (i pogodio) jednog novinara. Na Svjetskom prvenstvu u Sjedinjenim Državama nastupio je na prve dvije utakmice za argentinsku reprezentaciju jer je na doping kontroli opet bio pozitivan i morao je napustiti selekciju uz 15-mjesčnu zabranu igranja. Pored toga, nogometnim rječnikom rečeno: izgubio je i utakmicu sa ženom koju je volio, majkom sina kojeg nikada nije imao hrabrosti priznati.
Godine 1995. nakon dvije neuspješne trenerske avanture (Racing Club i Deportivo Espanol) vratio se u Boca Juniors kao igrač, uz najavu da se riješio kokaina. No, već sljedeće godine sam je potražio pomoć u jednoj švicarskoj klinici. Utakmicu s kokainom još nije dobio. Nakon tretmana 1997. godine ponovo je u dresu Boca Juniorsa. No, u prvoj utakmici sezone (protiv Argentinos Juniorsa) još jednom je pozivitan na doping kontroli. Opet kokain. Na svoj 37-i rođendan, 30. listopada 1997., telefonom se javio TV postaji America Z. Oni koji su slušali kažu da se gušio u suzama. Rekao je: "Nogometaš u meni stigao je do kraja staze. Sutra će biti najteži, najgori i najtužniji dan u mom životu." U siječnju 2000., dolazi na Kubu kako bi se ponovo pokušao izliječiti ovisnosti od droge. Svi raniji pokušaji očigledno nisu bili uspješniji.

Ronaldo je rođen 22.rujna 1976.godine u Bento Ribori,siromašnom predgrađju Rio de Janira.Jedan je od najvećih međunarodni nogometnih zvijezda dvadesetog stoljeća,i brazilov najveći nogometni heroj nakon Pelea.



Ronaldo je bogatu nogometnu karijeru započeo u Cruzeiru,a izvrsnim igrama u brazilskom prvenstvu zaslužio je poziv na Svjetsko prvenstvo 1994.godine u Sjedinjenim Američkim Državama,na koje je otišao sa 17 godina,no prvenstvo je pratio s klupe.


RONALDO U EUROPI


Europsku karijeru započeo je u nizuzemskom PSV Eindhovenu (1994-1995),a dvije godine poslje preselio se u Španjolsku Barcelonu.

Na Nou Campu se zadržao jednu godinu,iduća godina bila je milanski Inter,u kojem mu je bila želja i zaigrati.


RONALDOVE PRIPREME ZA SP U NJEMAČKOJ

Ronaldo je godinama bio najbolji napadač Svijeta,međutim u zadnje vrijeme pruža sve slabije igre,što ga čini nervoznim.
Kad je postao svjestan da bi mogao izgubiti mjesto u napadu reprezentacije.
Ponovno je počeo ozbiljno trenirati kako bi što spremniji dočekao SP u Njemačkoj

TITULE KOJE JE OSVOJIO
Prvenstvo Brazila,Prvenstvo Nizuzemske i Prvenstvo Španjolske,Kup Nizuzenske,Kup Amerike.
SSvjetski kup 2 puta,3 puta je bio najblji igrač FiFA i jednom zlatna kopačka UEFA.
TITULE KOJE JE OSVOJIO S EUOPSKIM KLUBO
Sezone provedene u europskim klubovima PSV,Barcelona.Inter-donjele su mu Zlatnu kopačku 1997.godine.ali i imidž najboljeg igrača Svijeta.