Površnost.
Kroz život prođe puno poznanika. Samo pravi prijatelji ostanu, čak i kad je najteže.
Jer, svi bi "kruha i igara" ili da možda kažeš - "ića i pića"....
Kad je dobro, tu su. Kad ide nagore, nema ih. Nisu s tobom. Ne miješaju se u to.
E, prijatelji su u manjini. Tko fućka brojeve.... Tu su kad treba podrška. Ne ismijavaju nego ti olakšavaju. Ne slušaju tuđe priče, koje tko zna da li su uopće točne. Briga ih za dojam.
Osjećaju. S tobom i za tebe.
(post bez slike, a ne treba ni puno riječi....).

(iz arhive)
Slušaš tuđe dušebrižničke savjete kako bi trebao izgledati tvoj život, a nitko ne pita kako se ti osjećaš s tim. Družiš se tek toliko da bi se družio. Ugađaš drugima kako te ne bi osuđivali. Bojiš se izraziti svoje mišljenje jer je drugačije od "univerzalnog" koje vlada. Podcjenjuju te jer kao "ne znaš", ali ispadne da znaš više od njih. Osuđuju te samo da bi sebe uzdigli.
.....
Ima toga dosta što sputava da živimo prema naprijed. Nekako shvatiš da je najbolje boriti se sam sa sobom nego protiv drugih. Izazov? Nepredvidivost.
Tko shvati, shvatio je dosta.
Radimo li dovoljno na mentalnom zdravlju? Svojem, a ne tuđem. I to svaki dan, a ne samo danas, na Svjetski dan mentalnog zdravlja.
Zlobnici bi rekli - sebičnost. Ne, nije.

Ljudi se ponašaju kao "životinje", životinje pak kao "ljudi".
Stoga ne treba čuditi da smo ponekad i previše obzirniji prema našim životinjama.
Puni azili za životinje su ipak sasvim neka viša razina nehumanosti.
Sretan Međunarodni dan životinja!
Sve i svašta, o svemu i svačemu. Za sve one koji vole razmišljati bez predrasuda i ostalih kočnica, ali opet, sloboda ima svoje granice. Barem je poštujte, ako ništa drugo.
Staza kojom nisam pošao
Šumska staza se račvala na dvije
A ja sam, putnik tek jedan,
Stao ne znajuć’ kojom bih prije
I gledao niz prvu dok se nije
Zavila u gustiš neprovidan.
Druga mi se ipak činila prava,
Zbog jasna sam je birao razloga:
Zelena me dozivala trava.
No, i prva je bila mirisava.
Mnoga je nije taknula noga.
Obje sam staze žudio jednako
I vlati gazeć’ rekao sam tad:
Prvom ću poći jednom svakako.
Ali, drugom već kad sam odmak’o,
Znao sam da se neću vratit nazad.
Priznat ću jednom život kad zađe
Ljeta prođu i tuga nijema
Izmeđ’ dva puta birao sam rađe
Onaj kojim se ide rjeđe
I osim te druge istine nema.
Robert Frost