Slika od ImagineThatStudios sa Pixnio
Svjetski je dan mentalnog zdravlja.
Tema koja je "zabranjena", a tiče sve svih nas. Ironično. Puno je stigme oko takvih bolesti. Još uvijek se smatra slabošću pokazivanje pravih osjećaja. Još uvijek iskrenost se ne cijeni. Prevldava "toksična pozitivnost". Psihijatri, psiholozi i psihoterapeuti rade nezavidan posao.
Što je s našom empatijom?
Da li smo spremni zaustaviti se i saslušati drugoga? Da li smo spremni čuti poziv u pomoć svakoga tko ima onaj ožiljak na srcu s kojim se teško nosi?
Mnogo je pitanja, a malo odgovora.
Zato što sve želimo na brzinu. Zato što je svijet jedno veliko površno mjesto.
Šutiš i trpiš dok ne eksplodiraš. One lijepe emocije... Život nije uputa da ga moraš ispunjavati.
Kad bi smo samo živjeli u skladu sa svojim osjećajima....
Budimo podrška jedni dugima. Jer, zdravlje nema cijenu.
Odmak od par dana, odmak od svakodnevice.
Srce je odvelo u Metković. Grad smješten u dolini Neretve sa oko14 000 stanovnika. Svako mjesto je posebno na svoj način.
I ne treba ići na more u ljetnim mjesecima da se upiju neki ugodni trenuci.
... vidikovac koji pruža pogled na pitomost grada....
.....Neretva protječe kroz grad....
.... crkva sv. Ilije, nazire se na starom dijelu grada, zaštitnika grada kada se slavi Dan grada 20. srpnja.....
...stariji dio grada kojeg se svaki čas spremaš osvojiti....
... mnogobrojne stepenice koje vode da lutaš i razmišljaš....
... poged s autoceste na dolinu Neretve....do nekog sljedećeg susreta...
(moje fotke)
Misao za kraj: Ne razumiju oni ono što nisu proživjeli kao ti.
Sve i svašta, o svemu i svačemu. Za sve one koji vole razmišljati bez predrasuda i ostalih kočnica, ali opet, sloboda ima svoje granice. Barem je poštujte, ako ništa drugo.
Staza kojom nisam pošao
Šumska staza se račvala na dvije
A ja sam, putnik tek jedan,
Stao ne znajuć’ kojom bih prije
I gledao niz prvu dok se nije
Zavila u gustiš neprovidan.
Druga mi se ipak činila prava,
Zbog jasna sam je birao razloga:
Zelena me dozivala trava.
No, i prva je bila mirisava.
Mnoga je nije taknula noga.
Obje sam staze žudio jednako
I vlati gazeć’ rekao sam tad:
Prvom ću poći jednom svakako.
Ali, drugom već kad sam odmak’o,
Znao sam da se neću vratit nazad.
Priznat ću jednom život kad zađe
Ljeta prođu i tuga nijema
Izmeđ’ dva puta birao sam rađe
Onaj kojim se ide rjeđe
I osim te druge istine nema.
Robert Frost