povijest

RAZDOBLJA JAPANA
Evidentirana japanska povijest počinje u 5. i 6. stoljeću, kada je Baekje upoznao Japan s kineskim sistemom pisanja, budizmom i ostalim tekovinama kineske kulture. Kroz edikt 645 Taika reforme, jača se uvođenje kineske kulturne prakse. Japan reorganizira vladu u skladu s kineskom izvršnom strukturom. Nara razdoblje počinje u 8. stoljeću i obilježava ga prva snažna japanska država koncentrirana oko carskog dvora u gradu Heijokvo (sada Nara). Carski dvor se kasnije seli u Heiankyo (sada Kvoto) i počinje "zlatno doba" klasične japanske kulture, razdoblje nazvano Heiart.
Godine 794. počinje Heian razdoblje, jer je te godine 50. car Kanmu preselio svoju prijestolnicu iz Nare u Heian-kyo ("Grad mira"), danas poznat kao Kyoto ("Glavni grad"). Tada su ga zvali Miyako ("Carska prijestolnica"). Do tada su carevi često mijenjali mjesto svojih prijestolnica, ali je s vremenom to postalo preskupo. Dakle, prvu stalnu prijestolnicu Japan je dobio slučajno a ne planski.
U rano doba Heiana počinje osebujan razvoj Japana. Taj se razvoj jasno uočava u državnoj upravi, gospodarstvu, umjetnosti i kulturi. Njegov vanjski znak je bio prekid diplomatskih odnosa s Kinom. Japanska povijest u 10. i 11. st. obilježena je ne samo politički već i gotovo na svim područjima javnog života gospodstvom Fujivvare.
S vremenom je dvorska aristokracija izgubila dodir sa pukom i drugim slojevima društva, a u međuvremenu se izdigao stalež ratnika, vojnika i lokalnih plemića. Nakon Genpei rata ( 1180. -1185.) u kojem su sudjelovala dva takva klana lokalnih plemića, Minamoto i Taira po kojima je rat i dobio ime, Klan Minamoto je pobijedio u bitci kod Dan-no-Ure 1185. god, čime je započelo Kamakura razdoblje.
Razdoblje šogunata Kamakure(12.-14.st.) obilježeno je time daje Kamakura
prvobitno ribarsko selo postalo vojnički glavni štab, a onda upravno središte
pobjedničkog klana Minamotoa i novo političko središte vlasti.Tamo stoluje
poglavar razgranatog roda Minamotoa Vorimito kao šogun, tj. vrhovni vojnički
zapovjednik, što gaje imenovao car i koji i na civilnom području ima velike
ovlasti.
Početak Kamakura perioda je bitan jer je 1991. god. Budistički redovnik Eisai
Zenji (poznat i kao Myoan Eisai tj. Yosai te kao Senko ili Ženko Kokusbi tj. "učitelj
nacije'', 1141. – 1215.) iz Kine donio znanje o ženu , tj. budizam (Japanci koriste izraz
Budin put ili Put Bude). Nakon pet godina boravka u Kini, Eisai je prenio "pečat
svijesti" po tradiciji Huang-Lunga, a "Inku" (dokaz o prosvijetljenosti i potvrdu da
može naučavan zen budizam) je dobio od kineskog cha'n majstora Oryo linije inzai
žena, Hsu-an Huai-chana.
Godine 1192. car je proglasio glavešinu klana Minamoto, Minamoto no Yoritoma za seiitaishoguna , tj. "general koji je pobjedio barbare". Yoritomo je kao prvi šogun u japanskoj povijesti u gradu Kamakuri ustoličio svoje sjedište koje je nazvano Bakufii, tj. "vlada pod šatorom". Time je započeo Kamakura šogunat, prvi šogunat u japanskoj povijesti. Trajao je do 1338, god., kada je srušen od klana Ashikaga čime započinje Ashikaga shogunat. Nekoliko godina prije, 1333. god Kamakura razdoblje zamjenjuje razdoblje Muromachi, koje je nazvano tako po četvrti u Kyotu u kojoj je bio smješten glavni štab klana Ashikaga. Oni su ga ustoličili nakon 1333. godine kada su ušli u Kyoto i nakon što su spalili Kamakuru, sjedište Kamakura šogunata.
BUDIZAM
Rana religija Japana uzela je veliki dio svoje kozmologije iz kineskih izvora. U 6.st. budizam je ušao u Japan proširivši se iz Kine i Koreje. Japan je prihvatio budizam i iskoristio ga za dopunu šintoizma, tako da je još uvijek nejasno da li su neka božanstva šintoistička ili budistička.
Najvažnija zadaća budizma je bila prenošenje tečevina kineske kulture, te u 7. st. dolazi do izrazito velikog i brzog širenja budizma u Japanu. U 8.st. svećenik Dokyo kao ljubavnik carice Koken postaje najprije veliki kancelar, zatim se naziva "Ho-o" (titula koja priprada carevima koji su se zaredili) i konačno 769. dolazi do položaja cara, ali odmah nakon caričine smrti dvorsko ga plemstvo ruši te biva prognan. Jak politički utjecaj mnogobrojnih samostana bio je razlog što pod carem Kammunom dolazi do premještanja prijestolnice iz Nare u Hejankyo(današnji Kyoto).
BOŽANSTVAAmitabha, buddha neizmjerne svjetlosti, postao je važno božanstvo i u Kini i u Japanu.
Neka od poznatijih božanstava su:
ABASSYJI-zla nadnaravna bića
AIZEN MYOO-bog ljubavi
AMATERASU-božica sunca
SUSANO-WO-bog oluje
AME-NO-UZUME-božica zore i smijeha
YIN i YANG

YIN- ženski element, bio je povezan s hladnoćom, mrakom, nježnosti i zemljom. Prvotno se odnosi na tamnu stranu planine.
YANG- sunčana strana, muški princip, povezan sa svjetlom, toplinom, tvrdoćom i nebom
Dvije strane bile su suprotne, ali uzajamno ovisne i trebale su biti u ravnoteži kako bi postojao sklad. Bile su prisutne u svakom aspektu svijeta i oprečnim parovima kao što su život i smrt, ili dobro i zlo, kao i u svakodnevnim aktivnostima, predmetima, životinjama i ljudskim likovima. U drevnom kineskom mitu o postanku. Yin i yang bijahu unutar kozmičkih jajeta sve dok borba suprotnih snaga nije slomila ljusku.

Madam Pompadour, Jeanne Antoinette Poisson, je rođena 29. 12. 1721. u imućnoj obitelji u Parizu te je za to vrijeme bila dobro obrazovana. Odgojio ju je majčin ljubavnik Lenormand de Tournehem, koji joj je zapravo bio i otac. On joj je dao moderno obrazovanje, određujući je unaprijed za njenu ulogu. Udala se u 20-oj godini za njegovog nećaka Lenormanda d'Etiolesa. Četiri godine kasnije (1745.) upoznala se sa Lujem XV. na maskenbalu. Nedugo nakon toga ostavila je svoga muža i preselila se u Versailles da bi postala ljubavnica kralja Luja XV.
( kojemu je redovito pravila salatu od naribanog celera) . Izgradio je poseban stan za nju sa tajnim stubištem koje je vodilo direktno k njemu.
Kada je Pompador stigla na dvor Versailles ( koji je bio izgrađen 1700. uz pomoć 36000 ljudi ) svaki aspekt života na njemu je bio određen strogim vodom koji je Luja dosađivao i sputavao.
Madam Pompadour je bila samostalna žena koja je obožavala umjetnost i politiku. Stvorila je sudnice umjetnicima, piscima i glumcima, pa je tako svačije živote učinila zanimljivijima.
Bila je kraljeva ljubavnica punih 5 godina, ali je i nakon toga ostala njegova povjerenica, te je često donosila odluke u njegovo ime. Nametnula je svoju apsolutnu vlast. Pošlo joj je za rukom da omete Richelieuovu protuhasburšku politiku, te da poveže Francusku s Austrijom, što je Francusku uvelo u sedmogodišnji rat koji je trajao od 1756. do 1763. Pomagala je Voltaireu, Montesquieu, Diderotu i enciklopedistima. Pod njihovim utjecajem je slijedila njihovu kulturu i ideje. Često su je uspoređivali s najboljima političarima u ono vrijeme. Bila je inteligentna i jako sposobna žena.
Poticala je kraljev interes u arhitekturu i umjetnost, te je bila u mogućnosti dodijeliti velike svote kraljevog novca umjetnostima. Od slikara je najviše voljela Bouchera koji je ujedno bio jedan od njezinih štićenika. Nazivali su je i zaštitnicom slobodoumnih mislilaca.
Poticala je dekorativne umjetnosti, uključujući i tvornicu porculana u Sevresu koja je u to vrijeme proizvodila najbolji porculan. Određivala je trendove svoga vremena, što je bilo očigledno u njenome stanu, po kojemu su bili uređeni i mnogi drugi. Voljela je svijetle boje, osobito rozu i zelenu, te malo i sitno pokućstvo.
Stvorila je jednostavniji, ženstveniji stil, kojeg je Luj XV. ukrašavajući u cvjetnom Rokoko stilu često nazivao '' Pompadour stil''. Taj je stil sličan stilu kraljice Anne u Engleskoj, samo što je komforniji i softiciraniji.
Svojim silnim rasipništvom ( za nju je u 19 godina potrošeno oko 37 milijuna livra) pridonijela je općoj krizi monarhije u XVIII. stoljeću.
Nakon bitke kod Rosbaha 1775. izjavila je poslije nas potop
( Apres nous le deluge)! Izreka je prihvaćena I koristi se kao primjer neodgovornog života koji prvenstveno vodi računa o ispunjavanju trenutnih zadovoljstava.
Isto tako je izjavila i da je šampanjac jedino vino nakon kojega žena ostaje lijepa.
Umrla je od tuberkuloze, ali se tada još nije znalo da je ta bolest zarazna, pa je do kraja svoga života živjela normalnim životom. Nakon smrti 1764. narod joj je spjevao ovakav epitaf:
"Ovdje počiva ona koja je 15 godina bila djevica, 20 godina bludnica i 7 godina svodnica."