povijest

Grad Korčula nalazi se na sjeveistočnom dijelu otoka Korčule. U IV st.pr.Kr. grčki kolonizatori nazvali su Korčulu Korkyra Melaina, a rimljani je nazivahu Korkyra Nigra. Grad Korčula sagrađen je na poluotočiću isturenom u Pelješki kanal. Opkoljen je kulama i zidinama, koje uz sam zemljopisni položaj naglašavaju statešku ulogu grada Korčule koji izdaleka promatran izgleda grad – utvrda. Povijesne i kulturne značajke oduvijek su mu pridavale posebnu važnost pa je grad Korčula oduvijek bila administrativno i vjersko središte otoka, a niz posebnosti Korčulu čini jednim od istaknutijih hrvatski povijesnih gradova.
Spomenimo samo Statut grada i otoka Korčule, jedan od najstarijih pravnih dokumenta u ovom dijelu Europe, nastao u 13. st. kojim se regulirao život u srednjevjekovnom gradu koji je i sam izgrađen po strogim regulama srednjevjekovnog urbanizma. Srednjevjekovni raster grada Korčule, koji je građen u obliku riblje kosti, i do danas takav sačuvan, posebnost je kojoj je Korčula poznata i prepoznatljiva.U tako strogoj urbanoj kompoziciji , na strogo određenim parcelama nastale su kuće , palače i crkve ukrašene vješto izrađenim elementima arhitektonske dekoracije pa dovratnici, doprozornici, balkoni, razdjelni vijenci razigravaju pročelja korčulanskih kuća. Najljepši primjeri korčulanske stambene arhitekture nastali su u 15. i 16 st. u karakterističnom gotičko – renesansnom stilu. U staroj gradskoj jezgri gotovo svako pročelje kuće krase grbovi korčulanskog plemstava, biskupa i gradskih knezova, što Korčulu čini posebnom. Korčulu su gradili korčulanski majstori od vrničkog i korčulanskog kamena. Jednaka pažnja posvećivala se i uređenju javnih površina – trgova i ulica. Već u 15 st. Petar Casola bilježi da je Korčula “ izbrušena kao lijepi dragulj “ a u 17 st. nepoznati hrvatski pjesnik pjeva :” Ornamente od svieta, famoza Korčulo “. Među brojnim korčulanskim graditeljskim obiteljima smomenimo Karliće, Pomenića, Hranića – Dragoševića, a nadasve obitelj Andrijić iz koje potjeće znameniti graditelji Marko i Petar Andrijić koji su svoja vrhunska dostignuća ostvarili u Korčuli i Dubrovniku.
Glavna zanimanja korčulana u prošlosti bijahu kamenoklesarstvo i brodogradnja, a slavu korčulanske brodogradnje i kamenoklesarstva korčulani su prenosili diljem svijeta.
Prvi put grad Korčula spominje se u 10 st., a još uvijek je neutvrđeno točno vrijeme njegova nastanka. Najstariji građevni ostaci Korčule fragmenti s pleternom ornamentikom, upravo i datiraju iz 10 – 11 st., a Hrvati koji su u 9 st. grad naselili nazivahu ga hvatskim imenom Krkar – Karkar. 1001 god. Korčula prvi put dolazi pod vlast Venecije. Nakon kratkotrajnog razdoblja te prve Venecijanske vladavine Venecije nad Korčulom, Korčula mijenja gospodare, najprije vlast Zahumlja a onda i hrvatsko – ugarskih kraljeva.Venecija ponovo preuzima vlast nad Korčulom 1256 godine. Znamenita svjetska ličnost 13 st. čije se ime vezuje uz Korčulu je Marko Polo. 1298 god. u blizini Korčule sukobile su se Venecijanska i Genoveška flota. U tom pomorskom boju zarobljen je korčulanim Marko Polo koji se borio na strani Venecije. 1301 god. u Korčuli se osniva biskupija te najstarija korčulanska bratovština – bratovština Svih Svetih. Bratovština Sv.Roka osnovana je koncem 16 st., a bratovština Gospe od Pojasa – Sv.Mihovila početkom 17 st. Ove bratovštine osim što su imale vjerski i socijalni značaj sudjelovale su i u oblikovanju kulturne povijesti Korčule.Sredinom 14 st. Korčula kratkotrajno potpada pod vlast ugarsko - hrvataskih kraljeva.
Venecija ponovo zauzima Korčulu 1420. god . pod čijom vlasti ostaje do 1797 god. Koncem 15 st. u neposrednoj blizini Korčule sukobili su se Napulj i Genova a sam je grad pretrpio razaranja. Nepuno stoljeće nakon te bitke turska flota predvođena alžirskim pokraljem Uluz – Alijom i Karakozijem - zapovjednikom Valone napala je Korčulu 1571 god. Predvođeni arhiđakonom Rozanovićem Korčulani su obranili svoj grad. Najznamenitija ličnost svjetskog značaja u 16 st. u Korčuli dominikanac Vinko Paletin, koji je bio teolog, filozof, pomorski toretičar, kartograf i putnik, jedan od rijetkih Hrvata koji su već u 16 st. boravili u Južnoj Americi. Njegovo najzačajnije djelo u kojem se bavi pitanjima međunarodnog prava jest “ O pravu i opravdanosti rata protiv Indijanaca “.
Venecijanska uprava nad Korčulom trajala je sve do pada Venecijanske Republike 1797 god., a nakon toga Korčulom gospodare Austrijanci, Francuzi, Rusi, te Englezi od 1813 – 1815. Slijedi stoljeće Austrougarske vladavine Korčulom. Godine 1870 došlo je do značajnih političkih promjena , na općinskim izborima 1871 god. pobjedom Narodne stranke na čelo općine dolazi Rafo Arneri, zastupnik u Dalmatinskom saboru.
Nakon prvog svjetskog rata Korčula pripada 1921 god. Kraljevini SHS. U drugom svjetkom ratu Korčulu je od 1941 – 1943 god. bila pod talijanskom okupacijom, a od konca 1943 do rujna 1944 pod njemačkom okupacijom. Nako završetka rata Korčula je bila u sklopu SFR Jugoslavije, a po stvaranju Republike Hrvatske njezin je sastavni dio.
Dan Grada Korčule - Sv.Todor, slavi se 29. srpnja. Iako je svetac zaštitnik Korčule Sv.Marko , kult Sv.Todora ovdje je znatno naglašeniji. Slavi se od sredine 18.st.

Jedna od posebnosti Korčula, po kojoj je ona u svijetu danas prepoznatljiva jest viteška igra Moreška u kojoj se bijeli i crni kralj, Osman i Moro, bore za ljubav djevojke - bule. Već se stolječima u Korčuli bati taj bojni ples. Moreška se igrala se u brojnim gradovima na Mediteranu, a danas samo u Korčuli, gdje se bati već 500 god. Iako nije autohtonog porijekla bitno se saživila s Korčulom i uz drvenu brodogradnju, kamenoklesarstvo i bratovštine postala njen simbol.
Kao na dlanu, već se stoljećima pruža Korčula, sa svojim urbanim skladom, kućama , palačama, trgovima, procesijama, Moreškom, gostoljubivim stanovništvom, isprepletenom i burnom prošlosti u kojoj su Korčulom gospodarili mnogi. Danas sklopu samostalne Republike Hrvatske svoj razvoj Korčula temelji na prirodnim i povijesnim datostima i nastojanjima da do kraja iskoriste razvojne mogućnosti koje oni pružaju, prvenstveno to su turizam, trgovina i brodogradnja.
Svako od mjesta u sastavu općine Korčula obiluje nizom prirodnih i povijsnih posebnosti.
Naselje Žrnovo udaljeno je od Korčule 4 km. Sastoji se od četiri skupine zaselaka : Prvo selo, Kampuš, Brdo i Postrana. U arhivskim spisima prvi se put spominje 1307 god. Ime naselja vezuje se uz velike kamene blokove za koje starohrvatski naziv glasi “ žrni “ a kojih ima mnoštvo u na području Žrnova. Predhistorijski nalazi u Jakasovoj špilji i drugim nalazištima uokolo Žrnova svjedoćanstvo su o ranoj pojavi života u Žrnovskom polju. Isto tako sačuvani su tragovi rimske civilizacije na području Žrnova. O ranom prodoru kršćanstva na područje Žrnova svjedoći fragment stupa s motivom starokršćanskog križa ugrađen u apsidu crkve Sv.Marije u Prvom selu. Fragment s pleterom starohrvatske ornamentike uzidan na mrtvačnici u blizini crkve Sv.Vida na groblju jedinstveni je primjer umjetničkog izraza u razdoblju 9 –11 st. na ovom području.
Zaštitnik Žrnova je Sv. Martin. Crkva Sv.Martina nalazi se na brežulju Mratinovo a prvi put se spominje 1329 god. Kontakti stanovnika Žrnova s gradom kroz povijest uvjetovali su prenošenje graditeljskih dosega gradske sredine koje se očitovalo u oblikovanju javnih prostora i zgrada.
U Postrani se 1466 god. rodio Jakov Baničević, ugledni diplomat, crkveni dostojanstvenik i humanista, tajni savjetnik cara Maksimiljana I. Umro je u Trentu 1532 god., gdje je sahranjen u katedrali. Jedna od znamenitijih ličnosti hrvatske književnosti i kulture 20 st. uopće, akademik Petar Šegedin rođen je u Žrnovu 1909 a umro je 1998. Uz akademskog kipara Radoslava Duhovića i grafičara Nikicu Skokandića , brojni su naši suvremenici - likovni stvaraoci porijeklom iz Žrnova.
Pred crkvom Sv.Roka u Postrani izvodi se starinski bojni ples Moštra. Ova igra ima svoj stautut iz 1620 god. Petar Kuničić za Žrnovo je napisao “ Najbolji kist poklonio bi se toj divotnoj slici, na koju upozorujem estetički ukus posjetilaca otoka Korčule “. Nedaleko od zaselka Brdo nalaze se Kočije – atraktivno izletište i spomenik prirode .
Pupnat je naselje 13 km. udaljeno od Korčule. U blizini naselja nalaze se brojne ilirske gomile, svjedočanstva života na ovom prostoru u dalekoj prošlosti. Najstarija crkva u Pupnatu je Sv. Juraj koja se spominje 1395 god. a crkva Gospe od Snijega izgrađena je nakon 1620 god. kada biskup Diedo odvaja Pupnat od župe Žrnovo i uspostavlja župu Pupnat. Zaštitnica naselja je Gospa od sniga, na čiji se dan 05.08. u Pupnatu okuplja veliki broj otočana i turista koji sudjeluju u misnom slavlju i procesiji, a posebna je atrakcija bojni ples Kumpanija koji se tog dana izvodi. Pupnajska Kumpanija, atraktivna poput svih otočkih bojnih plesova, obnovljena je prije nekoliko godina i spašena od zaborava. U Pupnatu se 1733 god. rodio blaženi Marko Tvrdeić, čiji su ostaci iz Rima 1877 god. preneseni u župnu crkvu u Pupnatu. Starinske kuće u Pupnatu danas su vrlo atraktivne, pa se u budućnosti u Pupnatu može očekivati razvoj seoskog turizma, a posebnost svakako predstavlja “ kolonija “ pojata, kućica za stoku koje kao spomenike života na ovom području treba zaštititi i učiniti turistički atraktivnim. U blizini Pupnata nalazi se uvala Pupnatska luka, jedna od najljepših uvala na otoku Korčuli koja čistim morem, zelenilom i mirom privlači mnogobrojne turiste kao idealno mjesto za odmor koje takvim treba sačuvati.
Čara je 25 km. udaljena od Korčule. Zahvaljujući prvenstveno svom trudu i zemljopisnim karakteristikama ovog otočkog predjela stanovnici Čare vrsni su vinari. U plodnom čarskom polju , koje se nalazi podno brijega na kojem se nalazi naselje, gaji se znamenita vrsta grožđa – Pošip. U središtu Čare U 15 st. sagrađena je župna crkva Sv.Petra. U ovoj crkvi nalazi se slika venecijanskog umjetnika L. Bassana “ Krist se pokazuje apostolima” nastala koncem 16 st.
U blizini groblja u Čarskom polju crkva je Gospe od čarskog polja iz 14 st.. Ova crkva je središnje hodočasničko svetište otoka Korčule. Na blagdan Sv.Jakova 25. srpnja zavjetna procesija u kojoj se nosi lik Bogorodice s oltara obilazi cijelo Čarsko polje a u procesiji sudjeluje mnoštvo puka s cijelog otoka Korčule. U crkvi Gospe od Čarskoga polja na oltaru se nalaze ploče od alabastera iz 15 st. na kojima je prikazan život Bogorodice. Prema predaji Gospa se 1686 god. prikazala pastirici Tasovskoga roda došavši na maloj šajki u uvalu Čavića luku.
Uz Čaru se vezuje i legenda o braći Črnomirima, borcima za prava kmetova, a protiv mletačkoga kneza kome nisu htjeli dati “ knežine “. Jedan od njih , najstariji ,Petar Črnomir bio je glavar sela, a nakon prepirke s knezom uhitila ga je i ubila mletačka straža, nakon čega je njegovih osam braće uhitilo i ubilo kneza na mjestu zvanom Knežev Grob.
Viteški ples Kumpanija igra se u Čari, gdje djeluje kulturno – umjetničko društvo Braća Crnomiri.
U Čari se nalazi nekoliko kaštila koji su bili u posjedu obitelji iz grada Korčule, među njima isticale su se obitelji Kapor i Španić. Obitelji Španić pripadao je poznati kaštil iznad ceste. U burnim razdobljima prošlosti služio je i kao utočište u slučaju napada neprijatelja. U čarskoj lučici Zavalatici, udaljenoj oko 2 km. od Čare, pojedine su plemičke obitelji imale svoje imanje i ljetnikovce, a među njima se isticao kaštil Arneri. Danas se u Zavalatici nalazi niz suvremeno opremljenih pansiona . Privućeni ljepotom Zavalatice i Čare, u Zavalatici se u toku ljeta odmara veliki broj turista, pronalazeći tamo lijepo mjesto za odmor.
Račišće je od Korčule udaljeno 12 km. Već u prapovijesti u ovoj su uvali počinjali putevi koji su vodili u središte otoka, pa je ova uvala bila važan ulaz na otok. Stoga je uvala bila vrlo prometna i kao takva aktualna u doba starih Ilira, Grka i Rimljana.
Nedaleko od Račišća u uvali Vaja nalaze se kamenolomi, a u uvali Samograd na padini brežuljka nalazi se pečina.
Ime Račišće spominje se prvi put 1408 god., dakle prije samog osnutka naselja. Račišće je jedno od novijih naselja na otoku. Utemeljeno je 1672 god. kada su prema odredbi biskupa Španića crkvenu zemlju na tom području naselile izbjeglice koje su iz Hercegovine preko Makarskog primorja dospjele na Korčulu.
Starija župna crkva Sv.Nikole, zaštitnika Račišća građena je koncem 18 st., a na njenom mjestu sagrađena je nova 1908 god. Starija crkva Pomoćnice Kršćana ispred koje je loža građena je 1682 god. Terase usjećene u padine brijega iznad Račišća govore o mukotrpnom životu i vrijednim rukama Račišćana čija glavna zanimanja bijahu poljoprivreda, ribarstvo a u 19 st. nadasve pomorstvo koje se kao glavno zanimanje održalo i do danas. Koncem 19 st. Račišćani su posjedovali preko 40 jedrenjaka a Račiška luka bila je vrlo prometna. Račišće je danas atraktivno turističko naselje u koje iz godine u godinu posjećuje sve veći broj turista. U blizini Račišća nalazi se zaselak Kneže u kojem tragove života pratimo još od rimskog razdoblja. U novoizgrađenim objektima omogućen je ugodan boravak turistima, pa će i ovo područje svoj razvoj u budućnosti, zahvaljujući prirodi i čistom moru svoj razvoj temeljiti na turizmu.
Cjelokupno područje općine Korčula obiluje prirodnim ljepotama i povijesnim nasljeđem. Gospodarski napredak temeljiti će se na razvoju više privrednih grana a upravo očuvana priroda i povijest u sadašnjosti oživljena nedavnim “ Povratkom u vrijeme Marka Pola” osigurat će siguran razvoj turizmu kao jednoj od osnova razvoja općine Korčula.
uzeto sa stranice korčule

RAZDOBLJA JAPANA
Evidentirana japanska povijest počinje u 5. i 6. stoljeću, kada je Baekje upoznao Japan s kineskim sistemom pisanja, budizmom i ostalim tekovinama kineske kulture. Kroz edikt 645 Taika reforme, jača se uvođenje kineske kulturne prakse. Japan reorganizira vladu u skladu s kineskom izvršnom strukturom. Nara razdoblje počinje u 8. stoljeću i obilježava ga prva snažna japanska država koncentrirana oko carskog dvora u gradu Heijokvo (sada Nara). Carski dvor se kasnije seli u Heiankyo (sada Kvoto) i počinje "zlatno doba" klasične japanske kulture, razdoblje nazvano Heiart.
Godine 794. počinje Heian razdoblje, jer je te godine 50. car Kanmu preselio svoju prijestolnicu iz Nare u Heian-kyo ("Grad mira"), danas poznat kao Kyoto ("Glavni grad"). Tada su ga zvali Miyako ("Carska prijestolnica"). Do tada su carevi često mijenjali mjesto svojih prijestolnica, ali je s vremenom to postalo preskupo. Dakle, prvu stalnu prijestolnicu Japan je dobio slučajno a ne planski.
U rano doba Heiana počinje osebujan razvoj Japana. Taj se razvoj jasno uočava u državnoj upravi, gospodarstvu, umjetnosti i kulturi. Njegov vanjski znak je bio prekid diplomatskih odnosa s Kinom. Japanska povijest u 10. i 11. st. obilježena je ne samo politički već i gotovo na svim područjima javnog života gospodstvom Fujivvare.
S vremenom je dvorska aristokracija izgubila dodir sa pukom i drugim slojevima društva, a u međuvremenu se izdigao stalež ratnika, vojnika i lokalnih plemića. Nakon Genpei rata ( 1180. -1185.) u kojem su sudjelovala dva takva klana lokalnih plemića, Minamoto i Taira po kojima je rat i dobio ime, Klan Minamoto je pobijedio u bitci kod Dan-no-Ure 1185. god, čime je započelo Kamakura razdoblje.
Razdoblje šogunata Kamakure(12.-14.st.) obilježeno je time daje Kamakura
prvobitno ribarsko selo postalo vojnički glavni štab, a onda upravno središte
pobjedničkog klana Minamotoa i novo političko središte vlasti.Tamo stoluje
poglavar razgranatog roda Minamotoa Vorimito kao šogun, tj. vrhovni vojnički
zapovjednik, što gaje imenovao car i koji i na civilnom području ima velike
ovlasti.
Početak Kamakura perioda je bitan jer je 1991. god. Budistički redovnik Eisai
Zenji (poznat i kao Myoan Eisai tj. Yosai te kao Senko ili Ženko Kokusbi tj. "učitelj
nacije'', 1141. – 1215.) iz Kine donio znanje o ženu , tj. budizam (Japanci koriste izraz
Budin put ili Put Bude). Nakon pet godina boravka u Kini, Eisai je prenio "pečat
svijesti" po tradiciji Huang-Lunga, a "Inku" (dokaz o prosvijetljenosti i potvrdu da
može naučavan zen budizam) je dobio od kineskog cha'n majstora Oryo linije inzai
žena, Hsu-an Huai-chana.
Godine 1192. car je proglasio glavešinu klana Minamoto, Minamoto no Yoritoma za seiitaishoguna , tj. "general koji je pobjedio barbare". Yoritomo je kao prvi šogun u japanskoj povijesti u gradu Kamakuri ustoličio svoje sjedište koje je nazvano Bakufii, tj. "vlada pod šatorom". Time je započeo Kamakura šogunat, prvi šogunat u japanskoj povijesti. Trajao je do 1338, god., kada je srušen od klana Ashikaga čime započinje Ashikaga shogunat. Nekoliko godina prije, 1333. god Kamakura razdoblje zamjenjuje razdoblje Muromachi, koje je nazvano tako po četvrti u Kyotu u kojoj je bio smješten glavni štab klana Ashikaga. Oni su ga ustoličili nakon 1333. godine kada su ušli u Kyoto i nakon što su spalili Kamakuru, sjedište Kamakura šogunata.
BUDIZAM
Rana religija Japana uzela je veliki dio svoje kozmologije iz kineskih izvora. U 6.st. budizam je ušao u Japan proširivši se iz Kine i Koreje. Japan je prihvatio budizam i iskoristio ga za dopunu šintoizma, tako da je još uvijek nejasno da li su neka božanstva šintoistička ili budistička.
Najvažnija zadaća budizma je bila prenošenje tečevina kineske kulture, te u 7. st. dolazi do izrazito velikog i brzog širenja budizma u Japanu. U 8.st. svećenik Dokyo kao ljubavnik carice Koken postaje najprije veliki kancelar, zatim se naziva "Ho-o" (titula koja priprada carevima koji su se zaredili) i konačno 769. dolazi do položaja cara, ali odmah nakon caričine smrti dvorsko ga plemstvo ruši te biva prognan. Jak politički utjecaj mnogobrojnih samostana bio je razlog što pod carem Kammunom dolazi do premještanja prijestolnice iz Nare u Hejankyo(današnji Kyoto).
BOŽANSTVAAmitabha, buddha neizmjerne svjetlosti, postao je važno božanstvo i u Kini i u Japanu.
Neka od poznatijih božanstava su:
ABASSYJI-zla nadnaravna bića
AIZEN MYOO-bog ljubavi
AMATERASU-božica sunca
SUSANO-WO-bog oluje
AME-NO-UZUME-božica zore i smijeha
YIN i YANG

YIN- ženski element, bio je povezan s hladnoćom, mrakom, nježnosti i zemljom. Prvotno se odnosi na tamnu stranu planine.
YANG- sunčana strana, muški princip, povezan sa svjetlom, toplinom, tvrdoćom i nebom
Dvije strane bile su suprotne, ali uzajamno ovisne i trebale su biti u ravnoteži kako bi postojao sklad. Bile su prisutne u svakom aspektu svijeta i oprečnim parovima kao što su život i smrt, ili dobro i zlo, kao i u svakodnevnim aktivnostima, predmetima, životinjama i ljudskim likovima. U drevnom kineskom mitu o postanku. Yin i yang bijahu unutar kozmičkih jajeta sve dok borba suprotnih snaga nije slomila ljusku.

Madam Pompadour, Jeanne Antoinette Poisson, je rođena 29. 12. 1721. u imućnoj obitelji u Parizu te je za to vrijeme bila dobro obrazovana. Odgojio ju je majčin ljubavnik Lenormand de Tournehem, koji joj je zapravo bio i otac. On joj je dao moderno obrazovanje, određujući je unaprijed za njenu ulogu. Udala se u 20-oj godini za njegovog nećaka Lenormanda d'Etiolesa. Četiri godine kasnije (1745.) upoznala se sa Lujem XV. na maskenbalu. Nedugo nakon toga ostavila je svoga muža i preselila se u Versailles da bi postala ljubavnica kralja Luja XV.
( kojemu je redovito pravila salatu od naribanog celera) . Izgradio je poseban stan za nju sa tajnim stubištem koje je vodilo direktno k njemu.
Kada je Pompador stigla na dvor Versailles ( koji je bio izgrađen 1700. uz pomoć 36000 ljudi ) svaki aspekt života na njemu je bio određen strogim vodom koji je Luja dosađivao i sputavao.
Madam Pompadour je bila samostalna žena koja je obožavala umjetnost i politiku. Stvorila je sudnice umjetnicima, piscima i glumcima, pa je tako svačije živote učinila zanimljivijima.
Bila je kraljeva ljubavnica punih 5 godina, ali je i nakon toga ostala njegova povjerenica, te je često donosila odluke u njegovo ime. Nametnula je svoju apsolutnu vlast. Pošlo joj je za rukom da omete Richelieuovu protuhasburšku politiku, te da poveže Francusku s Austrijom, što je Francusku uvelo u sedmogodišnji rat koji je trajao od 1756. do 1763. Pomagala je Voltaireu, Montesquieu, Diderotu i enciklopedistima. Pod njihovim utjecajem je slijedila njihovu kulturu i ideje. Često su je uspoređivali s najboljima političarima u ono vrijeme. Bila je inteligentna i jako sposobna žena.
Poticala je kraljev interes u arhitekturu i umjetnost, te je bila u mogućnosti dodijeliti velike svote kraljevog novca umjetnostima. Od slikara je najviše voljela Bouchera koji je ujedno bio jedan od njezinih štićenika. Nazivali su je i zaštitnicom slobodoumnih mislilaca.
Poticala je dekorativne umjetnosti, uključujući i tvornicu porculana u Sevresu koja je u to vrijeme proizvodila najbolji porculan. Određivala je trendove svoga vremena, što je bilo očigledno u njenome stanu, po kojemu su bili uređeni i mnogi drugi. Voljela je svijetle boje, osobito rozu i zelenu, te malo i sitno pokućstvo.
Stvorila je jednostavniji, ženstveniji stil, kojeg je Luj XV. ukrašavajući u cvjetnom Rokoko stilu često nazivao '' Pompadour stil''. Taj je stil sličan stilu kraljice Anne u Engleskoj, samo što je komforniji i softiciraniji.
Svojim silnim rasipništvom ( za nju je u 19 godina potrošeno oko 37 milijuna livra) pridonijela je općoj krizi monarhije u XVIII. stoljeću.
Nakon bitke kod Rosbaha 1775. izjavila je poslije nas potop
( Apres nous le deluge)! Izreka je prihvaćena I koristi se kao primjer neodgovornog života koji prvenstveno vodi računa o ispunjavanju trenutnih zadovoljstava.
Isto tako je izjavila i da je šampanjac jedino vino nakon kojega žena ostaje lijepa.
Umrla je od tuberkuloze, ali se tada još nije znalo da je ta bolest zarazna, pa je do kraja svoga života živjela normalnim životom. Nakon smrti 1764. narod joj je spjevao ovakav epitaf:
"Ovdje počiva ona koja je 15 godina bila djevica, 20 godina bludnica i 7 godina svodnica."