Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

*post je pisan u trećem licu bez nekog posebnog razloga. htjela sam probati

„Ne! Ja ne idem u nikakav jebeni internat dok se one ne vrate! NE! MAMA!“
Bijesno je bacila čisto rublje koje je Paola donijela da spakira kovčeg u zrak, zaradivši njen prijekoran pogled. „Sorry, ali ovo moram riješiti na ovakav način.“ Dodala je Ivy potiho, na što je Paola samo klimnula glavom, okrenula se i izašla iz sobe.
„Ubuduće ne viči kao pomahnitali slon. I ne koristi takav rječnik jer onda nećeš više ići ni na hebene koncerte. Jasno?“ Njena majka snizila je glas do potpunog šapta tako da se je morala vraški potruditi kako bi je čula. Nakon tog pokušaja da izgleda opasno, osvrnula se po sobi.
„Ivy! Kako možeš imati takvu sobu?! Pogledaj, rublje na podu, žice na stolu, hrpetine prašine po uglovima, knjige po podu, posteljina ni ne znam gdje, pola ormara ko na rasprodaji po cijeloj sobi, omoti čokolada na policama….!!!“ Prestala je slušati već kod rublja na podu. Znala je kakva će biti reakcija, i znala je dobro kakva joj je soba. Ali nije ju namjeravala pospremiti.
„Da, i sad sam ja pomahnitali slon.“ Ivy ju je prekinula ispod glasa, ali majka ju je svejedno čula. Zastala je, uzela dah i ponovno krenula. „Kako možeš tako razgovarati sa mnom! Kako se usuđuješ, ja sam ti majka!“ I tako dalje. Sve te govore Ivy već ionako zna napamet pa je počela pjevušiti Song 2 u glavi. Kod četvrtog ponavljanja woohoo, skužila je Ivyn staklasti pogled pa je još više poludjela.
„Mama! De više začepi.“ Smireno je rekla, ovaj put dovoljno glasno. Zaustila je da ponovno počne govoranciju o Ivynom rječniku. „Da mama, rekla sam začepi. Dosadna si više u tri…. Ma, neću nastaviti.“ Naglasila je kolutanje očima koje njenu mamu posebno živcira.
„Mah… Ti kao da nisi moja kći.“ Uzdahnula je uz neizrečen zaključak da je ona najsavršenije biće na ovoj planeti. Ivy je još jednom preokrenula očima, izustivši, „Da majko savršena, ja nisam ni nalik tebi. Ti možda jesi primjer najboljeg živućeg bića, ali ja barem nemam lice puno botoxa.“
Ovo je prevršilo svaku mjeru. Uvrijeđeno se okrenula, ne izustivši ni slovca, iako je u sebi kiptjela od bijesa. Izašla je iz sobe i ostavila otvorena vrata što je Ivy užasno živciralo. Umorno se bacila na krevet, glasno uzdahnuvši. Tek nakon nekoliko minuta sjetila se zašto je uopće trebala mamu. Opsovala je, ustavši. Izletjela je iz sobe i sjurila se po stepenicama kojima je i njena mama otišla. Na polovici predugačkih spiralnih stepenica zaletjela se u nju i skoro je srušila. „Pazi!“ Viknula je Ivyna majka, tek trenutak kasnije shvativši tko je to.
„Mama! Ja ne idem u internat. I točka!“ Viknula je pogleda uperena u njene oči.
„Nemaš ti tu što birati. Još nisi punoljetna i moraš me slušati.“ Odvratila je, na rubu živčanog sloma.
„Neću! Ako me ni nećeš pustiti, onda idem starome! Tamo barem imam prijatelje!“ Ivy je namjerno dodirnula osjetljivu točku, nadajući se da će upaliti.
„Ma odi kamo hoćeš! Nije me više briga!“ Okrenula se i uzdahnula. Ivy se euforično popela natrag u svoju sobu, pakirajući stvari. Za pet minuta bila je gotova, i u sobi više nije bilo ni N od sveg onog nereda. „Paola!“
Simpatična sluškinja ubrzo se pojavila na vratima. Isprva nije skužila kakva je Ivyna soba, ali nakon pola minute zabrinuto se zabuljila u nju. „Sve je u redu sa mnom. Idem tati!!“ Nasmijala se Ivy i skočila joj u zagrljaj. Osmjehnula se i Paola, iako joj nije bilo baš lako pošto joj je Ivy jedna od rijetkih prijateljica.
„Rezerviraj mi kartu za let. Ne smijem propustiti priliku.“ Zamolila ju je, vrativši se u sobu. Prekoračila je kovčeg i otišla do prozora. Hladni jesenski povjetarac prostrujao je sobom. Mutno sunce svojim slabašnim zrakama probijalo se kroz tamne i sve gušće oblake. Na dalekim rubovima kraljevskog, bespotrebno velikog posjeda, iza prekrasne kovane ograde život se kretao svojom rutinom. Malena dječica šetala su po ulici držeći se ručicama za ruke svojih roditelja. U obližnjem parku, majka i njena šestogodišnja kćer zabavljale su se i smijale na travi. Neki dječak igrao je nogomet sa svojim tatom. U jednom dvorištu, neka banda malenih djevojčica, ako se to može nazvati bandom, kovala je plan. Vjerojatno plan koji je bio loš po dječake. Ivy se osmjehnula sa sjetom u srcu. Sjenka prošlosti prošla joj je licem, a pred njom se pojavilo sjećanje na dane kad je ona bila jedno obično i bezbrižno dijete. Ona nikad nije bila u parku s majkom; nikad nije igrala nešto s ocem; nikad nije smjela van da bi se igrala s prijateljicama. Jedino društvo bile su joj sluškinje, ali one se ne mogu nazvati društvom. Uvijek namrgođene i mrzovoljne, bez vremena za igru. Čak ju je i njena dadilja često puštala neka se igra sama. Svi, osim male Paole. Ona je bila kćer jedne od najmrzovoljnijih sluškinja, godinu dana starija od Ivy. Ona joj je bila jedino društvo, jedina osoba s kojom se mogla istinski veseliti. I ostalo je tako sve dok Ivy nije otišla u internat te upoznala svog oca. Od tada, Ivynim prijateljima može se nazvati puno veći krug ljudi, ali povučena Paola uvijek će biti u središtu kruga uz još nekoliko osoba.

flashback

„Mama… ja ne želim ići u internat. Zar ne mogu u običnu školu?“ Sitna djevojčica blijede puti sjedila je na stolčiću kraj svoje majke koja se uređivala za polazak. Njene kratke noge nisu mogle doseći pod pa je ravnomjerno mahala njima simo-tamo. U narančastoj haljinici, porculanske puti, s mašnicom na ravnoj, crnoj kosi i u narančastim cipelicama izgledala je kao lutka koju bi poželjela svaka djevojčica.
„Ne, ne možeš. Ti nisi obična.“ Odgovorila joj je njena majka uzvišenim glasom kakav imaju samo princeze. Jer ona je i bila princeza. Malena Ivy uzdahnula je, što zbog majčinog odgovora, što zbog majčinog beskonačnog uređivanja.

/end of flashback

Taj prizor od pred deset godina polagano je izblijedio pred Ivynim licem.
„Uvijek sam bila takva, samo što je sada razlog drugačiji.“ Prošaptala je, odmaknuvši se od prozora. Navukla je zavjese, a ona sjenka prošlosti maknula se s njenog lica kao da je nikad nije ni bilo. Dohvatila je mobitel sa stola i spremila ga u stražnji džep svojih Levi's traperica. Izašla je iz sobe ravnomjernim korakom, glasno zalupivši vratima. Dok je silazila niz stepenice, začuli su se taktovi pjesme Under the bridge, isprva tihi, a kasnije sve glasniji. Ivy se nije javila. Prepustila se melodiji i odlutala daleko u svoj svijet. Svijet u kojem ništa drugo nije važno do nje i glazbe. Kada je mobitel prestao zvoniti, trgnula se i vratila u stvarnost.


Žarkocrvene zrake zalazećeg sunca polako su nestajale iza gromadnih, snijegom prekrivenih vrhunaca. Na istoku nebo je već bilo potpuno crno. Sa slušalicama u ušima sjedila je na velikom, nepromočivom kovčegu. Slabašni obrisi blatnjavih lokvica svuda oko nje ostali su tamo kao dokaz da je nedavno kišilo. U zraku se još uvijek osjećao onaj specifičan miris koji donosi samo kiša. U ritmu brze pjesme Ivy je njihala glavu amo-tamo. Stara zgrada autobusnog kolodvora sa zidovima oguljene fasade zjapila je prazna. Posljednji je autobus otišao, a s njime i svi putnici. Samo je Ivy sjedila pred drvenim, zaključanim vratima, ne obazirući se na pustu okolinu. Zatvorenih očiju, opet je otputovala u svijet nota. Njenom ocu uvijek je trebalo najmanje pola sata da dođe po nju na kolodvor, iako je živio samo koji kilometar dalje. Nju to nije brinulo, prešlo joj je u naviku sjediti ispred zatvorenih vratiju dok sunce polako umire. Pedesetak metara od nje mirno je stajala prastara hrastova šuma, a u podnožju drveća već je bio mrak. Prašnom cestom ispucalog asfalta punom brzinom dolazio je crni bmw sportske linije. Preostale zrake sunca prelijevale su se na sjajnoj, ispoliranoj površini auta. Zatamnjena stakla kroz koja se nije vidjelo unutra davala su dojam luksuza i tajanstvenosti. Ivy nije pokazivala nikakve znakove da ga je primijetila. Pogleda uperena u svoje crne, pohabane starke razvezanih žniranaca potiho je pjevušila neku staru Nirvaninu pjesmu. Bmw je stao desetak metara do nje, a iz njega izašao muškarac od 40 godina. Visok, malo duže crne kose sa sunčanim naočalama na očima u podrapanim trapericama i kožnoj jakni stao je pored svojeg ljubimca s osmjehom na licu. Ivy je podigla pogleda prema njemu, izvadila slušalice iz ušiju i polako spremila mp3 u džep.
„Tata, Barbie ti šalje pozdrave i jednu veliku pusu.“ Ustala je s kovčega, a na njene riječi on se nasmijao.
„A ti?“ Upitao je i krenuo prema njoj.
„Ja ti kažem bok.“ Odvratila je i samo prošla kraj tate prema autu, ostavivši ga da on donese kovčeg za njom. „Opet je čist kao suza.“ Primijetila je savršeni odsjaj s očevog bmw-a, prelazeći prstom po blistavo čistom krovu auta. On je došao do nje i džentlmenski joj otvorio vrata jednom rukom, dok je u drugoj držao njen kovčeg. „Hvala.“ Osmjehnula se, skinula velike crne sunčane naočale i elegantno sjela na suvozačko sjedalo. Zatvorila je vrata. Stražnja sjedala bila su prepuna raznoraznih cd-a. Ivy je dohvatila najvišeg s hrpe. Zadovoljno se osmjehnula kad je spazila da je uzela album od Zeppelina. Polagano je otvorila kutiju, čitajući nazive pjesama. Izvadila je cd i ubacila ga u cd player. Prošla je nekoliko pjesama sve dok nije došla do Stairway to heaven. Tu se zaustavila, naslonila glavu na sjedalo i sklopila oči. Njen otac ušao je u auto, osmjehnuo se i promrmljao nešto kao „Dobar izbor.“ Krenuli su, a Ivy je napokon došla kući, svome domu.



Nemarno je bacila sivu jaknu na vješalicu. Njen otac zatvorio je vrata i zaključao ih.
„Lijepo je opet biti doma.“ Glasno je rekla Ivy s osmjehom na licu. Torbu je odložila na najbližu stolicu dok je njen otac stavljao kovčeg kraj vratiju. Okrenula se prema njemu, a on ju je snažno zagrlio.
„Znao sam da će moja kći biti glazbenica. To joj je u genima.“ Prošaptao joj je na uho.
„I to uspješna.“ Dodala je Ivy i od srca se nasmijala.
„Hej, ne možeš reći da si sama zaslužna za sve!“ netko je viknuo s vrha stepenica. Okrenula je glavu u tom smjeru i ugledala svoje najbolje prijateljice. Dora i Simbellmyne stajale su tamo, neozlijeđene, sa širokim osmjesima. Ivy nije mogla ni progovoriti od neizmjerne sreće. Poletjela im je u zagrljaj.
„Vi…Tu…Kako… Što je bilo?“ Jedva je složila normalno pitanje sa suzom radosnicom u oku.
„Mah… Ispunjavale smo perverznu želju dvojici obožavatelja.“ Mirno joj je odgovorila Simbellmyne. „Svaka posebno, podrazumijeva se.“ Dodala je Dora.
„Vi niste normalne!“ Zaključila je Ivy i povukla ih u dnevnu sobu. Sve tri bile su nasmijane i sretne. Ivyn otac ostao je sam u predvorju i smijao se. Smijao se sa srcem, dugo i zbilja sretno. To je bio savršeno sretan dan za sve njih.