Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Danas.

Dragon riders je jedan od onih bendova koji imaju određene rituale prije koncerata. Mi svaki put, večer prije koncerta sjedimo vani, na travi, pod zvijezdama. Običavamo da to bude negdje u šumi, iako nam se nije svaki put posrećilo da šuma bude u blizini prebivališta. Uglavnom, sjedimo na otvorenom, pod svjetlom sjajnih večernjim zvijezdama i mjesecom koji ponekd pomaže, a ponekad i ne. S gitarama u rukama, smišljamo smiješne tekstove na melodije naših pjesama. Alkohol nam je pri ruci, naravno. Smijeha nimalo ne nedostaje, posebice kad Lana počne. Tako provedemo cijelu noć, nipošto ne prekidamo prije zore. Zasigurno bi iz toga mogli nastati mnogi hitovi, ali te posebne trenutke, neopisive osjećaje ipak želimo zadržati za sebe.


Tako je prošla i jučerašnja večer. Nismo mogle biti u šumi, ali smo barem bile vani, u dvorištu kuće koju smo dobile na korištenje tih nekoliko dana. Noć prije koncerta ostala je neprospavana, kao i obično. Da, spavalo nam se, ali to nije bilo ništa novo. Zijevnula sam, pokrivši usta rukom. Dignula sam pogled s nekih poslovnih ponuda prema okolini.
Lana je spajala neke žice iza pozornice dok ju je Norah oprezno promatrala, spremna da svaki čas nazove hitnu. Dore i Sim nije bilo u blizini, vjerojatno su opet dogovarale nešto. Aya je sjedila ispod postera Dragon Ridersa u svom uobičajenom položaju - s knjigom u ruci.

„Aya!“ Zovnula sam je preko cijele dvorane, ne obazirući se na ljutite poglede radnika koji su nosili sprave za koncert na pozornicu. Kao da će umrijeti ako netko naruši tu dosadnu tišinu.

„Kaj?“ Uzvratila mi je na isti način, vičući još glasnije. U susjednoj prostoriji netko je, iznenađen Ayinim povikom, ispustio nešto veliko i sad je psovao sve u svojoj blizini. Jednostavno slegnuh ramenima, odgovarajući Ayi.

„Kaj to čitaš? Opet neš Kingovo?“ Nije podigla pogled s knjige, ali oči joj se nisu više micale.

„Da! Herčeve u Atlantidi.“ Mogla sam i očekivati. Počešala se po nosu i sklopila knjigu. Još uvijek nije micala pogled, samo što je ovaj put imala ozbiljan izraz lica. „Ivy, dođi ovamo.“
Preskočila sam stol, usput bacivši nešto. Nisam se okrenula pogledati što, već će to netko podići. U par dugih koraka prešla sam dvoranu te došla do Ayinog mjesta sjedenja. „Kaj je?“
Istodobno s mojim pitanjem iz Laninog smjera začuo se glasan jauk. „Jesam ti rekla? Ha? HA? Vidiš da nisi trebala to raditi! Vidiš!“

„Daj začepi, radije mi donesi neš. Neki flaster, po mogućnosti.“ Preokrenula je očima Lanovskim načinom, sa srednjim prstom u ustima. Zanimljivo.

„No dobro, ne moraš se sad tu derat na mene. Samo kažem da…“ Norah nije odustajala od nauma da Lani da do znanja kako je bila u pravu.

„Daj, Norah, boli me!“ Viknula je Lana, u nedostatku strpljenja.

„Okej, okej, evo visosti, već trčim. Sve za vaše kraljevsko visočanstvo.“ Promrmljala je sebi u bradu, ali dovoljno glasno, izlazeći iz prostorije.

„Čula sam to!“ Te riječi pratile su nekog plišanog medvjedića u letu kojim je Lana ciljala Norinu glavu. Začuo se tup udarac, ali medvjedić nije pogodio svoj cilj već zatvorena vrata iza kojih je trentak prije nestala djevojka crvene kose. Vratila sam pogled na Ayu, koja je još uvijek zurila u onu jednu točku. Na licu joj je još uvijek bio ozbiljan izraz lica, ali se u kutku usnica nazirao osmijeh. Ja se nisam mogla suzržati od smijeha zbog Lane pa me uhvatio pet minutni napad smijanja. Kad sam se smirila, Aya je progovorila, sad već s osmijehom preko cijelog lica.

„Jel to ono kaj ja mislim da je?“

Okrenula sam glavu, prateći njen pogled. Nekoliko metara od mene na parketnom podu ležala je neka duguljasta stvarčica. Crna, duguljasta stvarčica, nalik na mušku “spravicu“. Nasmijala sam se još jednom, još više i glasnije nego prošli put. Kroza smijeh nekako sam izustila „Da… Mislim da je.“ Sada se i Aya gromoglasno smijala sa mnom. „Kladim se da znam čiji je.“
Podigla sam vibrator s poda, dižući ga u zrak do visine očiju. Pažljivo sam ga promotrila, prevrćući ga u šakama i ne skidajući osmijeh s lica. Netko je zalupio vratima; u prostoriju je ušla Norah ne obazirući se na Ayu i mene, iako smo se smijale abnormalno glasno. Iza nje je nervozno hodala Evan, pogledom pretražujući pod. Kretala se prema nama. „Ovo tražiš?“ Viknula sam prema njoj, na što se ona trgnula, podižući pogled. Očito nije skužila da smo i mi u prostoriji.
Osmijeh joj je zatitrao na licu. „Da! Di si ga pronašla?“ Odvratila je, umah se stvorivši pokraj mene, grabeći mi vibrator iz ruke. „Upravo tu.“ Pokazah rukom na pod, par centimetara od svojih starki. Ona je u svojoj lijevoj ruci držala crnu kutiju prekrvenu bijelim točkicama na kojoj je pisalo New – Fuckalicious.
Neki čovjek otvorio je vrata te ljutito promolio glavu u našu prostoriju.
„No dobro, MOŽETE LI VI VEĆ JEDANPUT ZAČEPITI?!?!?“

Koncert je trebao započeti u pola osam navečer, ali naš običaj je da kasnimo. Samo što ovaj put nismo bile sve na broju. Doru i Sim nitko nije vidio od danas ujutro, kad smo se vratile u kuću nakon cjelonoćne zafrkancije. Do devet se nismo posebno brinule jer znamo da se njihovi planovi uvijek oduže. Ali sada je bilo pola deset, a njih još nije bilo. S Lane je veoma lako bilo pročitati da je zabrinuta, ali Aya je bila tiho, nedokučivog izraza lica. Predgrupa je već dvaput odsvirala sve svoje pjesme; pubilka je počela nezadovoljno zviždati. Ustala sam sa svoje stolice,rukama popravljajući majicu.

„Idem nešto reći, barem da ljudi znaju kaj se događa.“ Izustila sam tiho, gotovo šapatom. „Čekaj.“ Već sam bila pri vratima kad se Aya udostojila nešto reći.
„Kaj?“
„A da otkažemo koncert?“ Ona je izgovorila ono što smo sve tri znale da ćemo morati, samo nismo to htjele učiniti. Ne želimo iznevjeriti svoje fanove.
„Dobro. Onda budem rekla da je koncert otkazan jer se ove dvije kučke nisu pojavile.“ Odvratila sam, otvarajući vrata i stupila na pozornicu, iza zastora. Izvukla sam se na otvoren prostor gdje su bili samo naši instrumenti. Predgrupa je upravo sišla s pozornice, a pubilka je eufoično zavrištala kad sam se ja pojavila. Prišla sam ljubičstom mikrofonu, započevši s tom nekom vrstom govora. Ispričala sam se, otkazala koncert, objasnila zašto, a zauzvrat dobila razočarane povike.
Okrenula sam leđa publici i vratila se istim putem k Lani i Ayi. Otvarajući vrata, spazila sam da je u prostoriji mnogo više poznatih lica. Uputila sam posljednji pogled na pozornicu kad mi je za oko zapelo nešto ružičasto na mojem stolcu. Zatvorila sam vrata, ne obazrevši se na ljude koji su me dozivali.
Na stolcu pored mojeg seta bubnjeva, ispod sjajnih crnih palica ležao je meni nepoznat papir ružičaste boje. Ovo je čudno. Ja nikad ne dam da se dira bilo koji dio mojeg instrumenta prije nastupa. Uzela sam papir u ruke, ustanovivši da je ružičast i namirisan. Na njemu su bila polijepljena slova izrezana iz novina, oblikujući teško čitljive riječi. Prvo što sam spazila bile su riječi LILY DORIA i SIMBELLMYNE, a trenutak kasnije prepoznala i ostale riječi.
Moj prestrašen krik proparao je zrak u kojem je dosad bila samo uznemirujuća tišina. Sljedećeg trenutka više se ne sjećam; bila sam daleko u svom svijetu nesvjestice.

Ona je sjedila na prastarom panju, isčekujući neki znak da su ljudska bića shvatila. Kad je začula djevojčin vrisak, nije više čekala ni časka. Nije joj bio potreban ni jedan drugi znak, krik je sve objasnio. Naglo je ustala, time uznemirivši kukce u svojoj blizini. Dosad je nisu primjećivali. Mračan, zastrašujuć smiješak pojavio se na njenom licu u trenutku kad je uputila posljednji pogled prema ljudskoj građevini iz koje je sve započelo.
Vladavina ljudi ovog je dana zauvijek skončana.