ponedjeljak, 05.02.2007.
Filipinski Kolj
Povijest moje obitelji seže u netoliko davnu prošlost, nego naravno mislim samo na jedan malo uži krug rodoslovnog stabla, ne bih htio da sežem u daleku prošlost, tko zna gdje bi onda završio...do one mitske jabuke?
Uglavnom, ta već spomenuta obitelj ima tradiciju da svake godine zakolje, pa - minimalno dvije (ovisno o financijskim sredstvim) SVINJE, jer ipak si ne možemo priuštiti to zadovoljstvo da ih držimo i gojimo u garaži usred grada...
Pa ipak, kako je vrijeme odnosilo svoje, malo je ružno čuti, ali meni je "svinjokolj" postao užitak, za što kao glavne krivce vidim moje roditelje (za koje su isto tako krivi njihovi roditelji itd.) i njihov odavnina ne toliko povoljan psihološko-pedagoški odgoj i odnos prema njemu. Naime, ružno je reći, da jedan naoko zdrav(u glavi) mladić, može u sebi gajiti toliki užitak u živome i krvoločnom rasparanju nečije utrobe, u ovom slučaju - jednoga Prasca, odnosno svinje.. Počevši od utrobe pa na gore.
Moji fosili nisu toliko tehnološki/moderno/ napredovali (ipak su seljaci) pa imaju ritual da svinju zakolju, a ne da ispale pokoji poguban metak u glavu spomenute životinje, kako bi se svima skratile muke, već to čine velikim i grandioznim nožem(NOŽURDOM) već korištenim kroz generacije, nožem koji "ima" tu čast da se čuva u pozlaćenoj vetrini samo za taj događaj.
Taj nož, svake godine u isti period vremena, se oštri od strane moga ujka,
koji se trudi da tim bolje taj oštar nož izoštri do kraja, do milimetar u oštricu, pa čak i manje, i mogu reći da da mu ne tom području nema ravnog. S osmjehom na licu krvoločnih zjenica on to oštri i oštri, smišljajući načina na koji da ubode taj oštar predmet svinji pod gut.
Naravno, taj ritual klanja obavljao se na selu, gdje sam ja kao dijete isprva to promatrao sa strane, uz ostale kojima želudac nije bio jača strana. Bilo mi je 5 godina.
Naravno treba napomenuti, da je taj događaj više smatra kao gozba negoli obred iz nezadovoljstva zbog razloga jer si ponukani potrebom da nešto jedeš.
Tu se i ubijalo/klalo/, a nakon klanja se slavilo iz razloga jer je meso bilo zdravo a kobasica mnogo. Nitko nije škrtario dobrim raspoloženjem, pa bit ću bezobrazan ako to usporedim sa jednim ugodnim muzičkim festivalom gdje su svi pijano sretni, opušteni i svi se samo zajebavaju-odnosno atmosfera i ugođaj su slični..
Kad sam navršio šest(6) godina, preselio sam se sa one promatračke strane u, pa skoro utjelovljenje toga zbivanja, gdje bih to izbliza promatrao, i pazio samo da svinjski špek i pršuti ne nalete nad moju glavu-pošto se svinja odupirala i bježala od tog noža. Mogu samo pohvaliti volju držanja i preciznog centriranja popularne nožurine moga ujka u samu srž GUTA/grla/ te jadne, na smrt osuđene svinje.
Nisam prevagnuo tom glasnom SKVIČANJU svinje, koja je u meni znala pobuditi jad i žaljenje, nego ostadoh ravnodušan.
Kod te nagle promjene stanja danas ostajem u neku ruku zamišljen, i osjećam se čudno, nehumano. Ali ipak, svinja, koliko god pametna bila, uz taj mio životinjski pogled, nije Humanoid, i time mi razum spriječava da poslušam srce i da kažem tim groznim ljudima da prestanu mučno klat tu životinju. Ali, biti ću lud onda ako kažem da Cilj opravdava sredstvo (kao što je ludo ali i pametno zborio Niccolo Macchiaveli znani firentinski mislilac), a cilj jest da ja ne ostanem gladan, a jedini način da ne gladujem, jest da ubijem pak da pojedem tu brižnu svinju, uz sve muke koje su dane da se ona što bolje nahrani kako bi postala žrtvom hranidbenog lance, na čijem smo vrhu mi, ljudi.
Onda, po nekoj logici razuma, ta moja ravnodušnost se na krajukrajeva, ipak isplati.
Možda ti ta ista, naravno s vremenom istrenirana Ravnodušnost, pomogne u različitim situacijama za života, i zbog toga ti u svojem životu nećeš ostati gladan, bez obzira na sve predrasude i ružne poglede, koje će ti zbog te Ravnodušnosti biti upućeni ?
Ali, kod pitanja: "Što sve možemo znati?", bolje je pitati "Što sve trebamo znati?"!
A to sve ovisi o tome kako te zajednica izgradi, i naučite kako ćeš bit koristan toj zajednici, oni meni, ja njima. Poliglota u tom smislu nemože biti svatko, rijetki su ti koji mogu, a ti uspijevaju od malih nogu, a mene su već sa (pet)5 učili kako se kolje svinja.
Tako ću ja jednoga dana, zbog tog usvojenog klanja svinje, nahraniti moju djecu, ali usto neću biti malograđanin, nego ću bit gospodin koji će zbog tog imati obješena dva-tri pršuta, i puno kobasica zarebnjaka špeka i ostalih svinjskih delikatesa, u svome podrumu. Jesti ću ih zguštom jer ću znati da sam si ja sam objesio taj pršut u podrum/tavan/. I bit će mi drago, u što uopće ne sumnjam. Male stvari za će te veseliti i prihvatit ćeš život takav kakav je. Nećeš se ga odbacivati zbog toga jer za druge nema vrijednosti. Najveća vrijednost će ti biti što će onaj blizak tebi biti sretan, i to će činiti tvoj mali svijet lijepšim.
Ovaj post je trebao biti napisan u vrijeme kad se svinjokolje odvijalo, ali zbog tehnoloških nemogućnosti Nije, ali sjetih se upravo sad kad gledam kako Moj voljeni Otac pohlepno baca u usta zadnje ostatke naših kobasica (ja ih radio:-), uopće za ovu godinu.
