Iako je naslov zapravo možda naizgled put optimizma, sreće i nade, nažalost i nije. Mislim zašto bi JA bila sretna. Al oke, promijenimo prioritete pa pogledajmo opet.
Nije važna moja sreća, već ona koju dajemo i pokazujemo drugima. Jer koliko daš toliko i dobije, čak i više. Teko je u to vjerovati, ali treba, nastaviti, moliti, i neznam šta više.
Psihičko stanje je neš tipa *never better*. Svi ti pozitivni snovi jako lijepo utječu na mene. Pozitivne misli, sve pada u savršenu kombinaciju čokodade i vanilije. mmm...
Zdravstveno stanje je, možemo reć *fucked up*. Bolesna sam, nažalost. Usred ovog vrućeg ljeta ja se doma tresem pod dekom jer mi je temp. 38,2. naaaaajs. Ali i to će nadajmo se proć jer, sunce dolazi nakon kiše jel? Nije da mislim da ću umrijet od svinjske gripe, kažu da je samo viroza, ali sam pomislila koja bi špica bila umrijeti. Možda jednostavno očajnički želim da neko pati zamnom i da mu je stalo. Ali onda si kažem: just you wish.
Ljubavno stanje, hm, ljubav, je to neka nova riječ ili? u zadnje vrijeme je jednostavno ne uspijem dešifrirat, al sam onda skužila da je uzaludno jer, kad ti tvoje posebno dete kaže: not gonna happen na tvoje, nadam se da ću ti falit kada umrem. E pa neka mi netko definira ljubav. Sve u svemu, dogodio se veliki napredak. Barem sam shvatila koji dio u ljubavi me muči. Volim, ali nisam zaljubljena. I ta ljubav je jako velika, ali nema one iskrice zaljubljenosti, ta iskrica se davno ugasila vodom. Ah. A tko ju je ugasio? Ne, nećemo upirati prstom, nije ni bitno zar ne? Jes.

I o čemu više pričati, oh da, novost. Znači 26.7. idem na logor u Vučju dobru, sa izviđačima xD. Jeeeej. hihi. Iako sam bolesna, nadam se da cu ozdravit za tih 2 dana. jep. Nema me 2 tjedna, uf koji dobar filing. Nema buke od auta ni ovog zagađenog zraka, smrada i ološa koji me živciraju. Nemože bit bolje.
I da, to bi bilo to. Nekako se vučem sa ovim slabim živcima. Jednostavno ponekad ne kužim te neke stvari. Mislim ako sreća postoji onda je tu s razlogom. Da smo sretni, i da uživamo, ne non-stop, ali da je tu. I onda dođe, pa sam sretna, i zbilja nemam potrebe za bilo kakvim žaljenjem, dok oko 3 ujutro s mojom Bf sjedim na zidiču i šipumo. Tada mi se sve to činilo jednostavno savršenim, bila sam sretna i gledala iz neke valjda druge perspektive, a sad. a pitaj Boga šta je sad, možda je otišlo a možda i ne. možda je upravo taj trenutak bio vrhunac noći i sreće koju sam tražila u proteklih ni sama neznam koliko. Ne bih znala. Mah, za sve je kriva ljubav.

I mislim kako bi bilo lijepo da mi zazvoni mobitel, da čujem taj zvuk melodije poruke i odjednom mi nešto zavibrira u đžepu. Nije da sam čula zvuk, ali da mi se želja ispunila to da. =)

Svi smo mi u rukama svevišnjeg, ili svevišnjih koji upravljaju našim životima. Oni nam šalju vjetar sreće koji nas vodi. On puše u naša mlada jedra dajući nam snagu, opet, ta jedra moraju biti cijela, bez posjekotina jer će nas inače odvesti ili sporo ili u krivom smjeru.
Opet samo riječi, koje pokušavam pretvorit u djela, ni sama neznam šta pišem. Sama sebe zavaravam da nisam zaljubljena, vodi rat protiv svog srca, i baš kad pomislim da sam uspijela, taj svevišnji mi dokaže da nisam. Možda on i ne upravlčja našim životima, ali nešto mora. Nismo svi toliki optimisti da nas vodi vjera i nada, da znamo da imamo sposobnost sami sebi krojiti život. To su optimisti. I ja želim biti jedan od tih. (usput sam si rekla da ću si nabaviti majcu sa natpisom OPTIMISTA. i baš sam si sretna =P)
Ja vjerujem, ja se nadam i nikad ne odustajem. Ne odustajem od svojih snova, ali odustajem li od svojih prijetelja, svojih bližnjih? U svoj toj zbrci u kojom živim a zove se život, (moj) možda sam zbilja zaboravila na neke ljude do kojih mi je bilo jako stalo. Nadam se da ne, svi se mi mjenjamo, mora doći do svega pa i do toga. Ali opet, najlakše je krivicu prebaciti na nekoga drugoga i ne baviti se više tom temom izgubeći tako još jednog u nizu prijatelja.
I to ne želim.


Volim ih, sve te ljude, ali ne priznajem. Mogu, sada iskreno, nabrojati na prste jedne ruke osobe koje ne volim, a to nije ni mržnja niti ništa drugo. To su samo faking predrasude, i pričice koje čujem okolo i koje onda učvršćuju moje mišljenje. A mislim da to nije dobro. Ne, to nije dobro.
Željela bi da me ljudi pamte po sreći i prijateljstvu, po mojoj želji da pomognem svim svojim prijateljima i biti sa svima u isto vrijeme na istom mjestu. Želim ih međusobno upoznavati, što sam probala i mogu po iskustvu reći da nikad u životu mi neće past napamet takvo nešto napraviti. Ljudi su čudni, mjenjaju se, osijećaje, maske koje nose po cijele dane. Neznaš zapravo kakvi su, i to ih ih čini sigurnijima. Oni se osiječaju sigurnima, sakrivaju to lice kojega se srame i boje. Svaki Čovjek se počeo bojati samog sebe. To je tužno.

Ali ja nastavljam, ja sam optimista =) hihaČ. Živim u ovom smrdljivom svijetu, i volim ga. Tako je, što prije to prihvatimo, to ćemo prije moći poćeti mjenjati stvari, a što prije to počnemo, prije ćemo biti sretniji. I to je moj cilj.
Biti sretna!





A ovdje u Zg pada kiša, ah, ionako nemam šta radit, ajme umirem od dosade. Frendica mi ima popravni. *držim fige*, nadam se da će nakon toga moć van. Već užasno dugo nisam pila svoj nes. I zapalila u isto vrijeme, ah ti glupi novi zakoni. Baaah.