Život u ovom sivom svijetu više mi ne pruža zadovljstvo.

zapravo je to jedna od mojih češćih uzrečica. Pitam se zašto, hm, opet kao i onače u igri je ljubav, jer to je zapravo ono što nas pokreće, zar ne?
A i sama sebi po već ko zna koji put si postavljam ista pitanja, i nalazim odgovore, ali opet s vremenom nisam zadovoljna njima.
damn, zašto se faking ljudi moraju mjenjati.

Ah, bilo bi lijepo ostati zaleđen u onom trenutku sreće, kada jednostavno ne želiš da prođe. ALI život nije SAVRŠEN. Jok.
Nije li u biti nada ono što naš pokreće, ta vjera u bolje sutra. hm.
Sve je to igra, jedna bezosjećajna igra u kojoj se kladim nema pobijednika, jer nas je previše. Zar bi Bog mogao brinuti za jednu zalutalu dušicu kao što sam ja, ili bilo tko drugi. E pa mislim da ne bi.

Mislim da ću opet svoju tugu počet utapat u snovima (jer friking alkohol deblja, ali fakat). Slušajući Dubiozu Kolektiv, možda dobijem inspiraciju za pisanje, jer me možda razveseli ili potakne da se uhvatim barem još jednom, za dobra stara vremena boce Martinia :D
E to bi zbilja bilo najs.
Ovo visenje na fejsu me isto izmorilo, čemu sve to. Mislim, kada nikad nema osobe s kojom bi htjeo pričati, jer neznam, možda on ima život. I jedina je stvar strvinariti nad onim popisom prijatelja i čekati kad će osvanuti ime koje želiš. O onda se samo sjetiš onog relationship statusa i dođe ti podne. Super, i odmah pomisliš kako bi ipak bilo najbolje da skokneš do Krčkog mosta i baciš se.

Ali neee. Ti si previše ponosna da bilo što priznaš, jesi li zaljubljena? Dali ti je stalo? Bi htjela da si povukla neke riječi? Želiš li da on neke riječi nikad nije rekao?
Bože, i sad ti odgovaraj na ova pitanja, ajde priznaj, ti si nesposobna, pomiri se s tim. I to češ bit dok god ne riješiš stvari.
Ajme život sucks.