I ponovno zaplutali u ove blogerske vode iz opće poznatog razloga, ispušni ventil!
Zašto je baš ovo moj ispušni ventil? Možda jer mi jednostavno reci sve u facu nekoj osobi predstavlja jedan maleni problemček. Ha, a zašto, hm, inače ne volim one osobe koje stanu ispred tebe i naseru ti sve i svašta i onda se izvlače na onu kartu: a ti radije da ti serem iza leđa? ja sam barem iskren.! E pa kada dođe do te situacije najradije bi svoj bubreg prodala.

Hm, opet smo na početku, najveći životni problemi, ljubav, sreća, prijatelji, pare? Joj što bi dala samo da su ti problemi, i dok sada ljudi kolutaju očima na cijenu nekih čizmica u dućanu, ili se svađaju oko sa svojom forever-together-bucibuci-vojimte osobom, ja najjednostavnije kompliciram život, sama sebi of kors.
I da nastavimo sa razlogom zašto se sav ovaj moj trud isplati, ako ne isplati, što zapravo i nije, ali dobro, bit života je živjeti, a to je onako ful komplicirano i teško da se i drugim ljudima koji su postigli onaj tren koji je vrijedan sve ostale muke, mora upropastiti. Oh da, i kad se skupi još pokoja osoba koja toj drugoj osobi pomaže, a kojih je uporno uvijek, ali ja i dalje sjedim sa svojom bocom Coca-cole i Grancereale keksičima i uživam u toplini sunca koje mi ulazi kroz prozor. Jednom su mi rekli, život je jednostavan, mi smo oni koji ga kompliciramo, što je kad se pogleda i istina. Zvuči baš jednostavno, i to pokušavam reći ostalim ljudima, ali tko je slušati još jednog tinejđera sa snovima.
Ali ima ih, barem sam ja vjerovala da ih ima, zaista ih ima. Nisu to odrasli ljudi koji će biti tvoja stand-by vila i ispunjavati snove, to su nimalo obični prijatelji, i u ovom trenu, sva se muka isplati, jer ti ćeš uvijek znati da si ti ispunio ono što si zapravo i htio, ako jesi, što mnogi smatraju učinjenim , ali zapravo i nije. A kako to znati, ne znam, eto. Jednostavno pomisliš na sve osobe u životu koje su te povrijedile i kako će oni do kraja života imati isprazan život u kojemu će jedino rješenje biti spuštanje drugih i dizanje nosa visoko u nebo da ne bi vidjeli dno na koje padamo. I nakon svega toga, pomislite na svoju budućnost i prebacite sklopku u glavi i odjednom ste u savršenom svijetu po vašem, i pomislite: joj, baš bi volio/la da je ona spešl osoba koju volim, ili barem volio/la samnom. I znate što će se tada dogoditi? Početi ćete se smijati samom sebi, pucat će vas pozitiva, i onda ste uspjeli biti jedno sretno posebno dete! =D.

Ipak, bit svega je zaboraviti, steći onaj imunitet na nesreću i sve loše stvari koje se lijepe na vas, a tada će sve ići po loju, i zbilja hoće. S druge strane također je cilj ohladiti se i postići smirenost i razumno stanje za razgovor, moći čuti tišinu koja nas okružuje, meditirati i smiriti se, biti imun na lako paljenje onog fitilja za bombu zbog kojeg će te pošiziti. Onda slijedi onaj zanimljivi dio, postizanje svog toga savršenstva smirenosti zbog kojeg će te zapravo moći ugledati svu ljepotu ovog svijeta, pa će svaki kišni dan za vas biti najsunčaniji dan. Pronalazit ćete optimizam na mjestima gdje ih nema, gdje ih ne može biti, ali vi ćete ga naći, i to je ono zbog čega trebate biti ponosni, ponosni na sami sebe. To su te sitnice iz kojeg se gradi svoj, khm, ego, ne sve gluposti i svađe u kojima pobjednik izvlači deblji kraj, jojne. To nije to, jedno spešl dijete kako se voli nazivati mi je jednom reklo kako je sreća u malim stvarima, i ja sam poslušala, jer se zaista i tamo skrivala. Našla sam ju, a kad sam ju uhvatila, držala sam ju čvrsto čvrsto. Iako nam život pruža zapravo milijun prilika, mi to ne vidimo, jer nam šajni-nove stvari privlače pozornost. I zahvaljujući svemu tome ih propuštamo, no doći će svačijih 5 minuta, svatko ih ima, a kada dođu, držite ih . :D.

Svijet je pun svađa, netrpeljivosti u odnosima s drugim osobama. Ali čemu to? možda se treba onih par dana da se okrenemo sebi i izbrojimo sve svoje krive postupke, da shvatimo kuda smo krivo krenuli i pokušamo smisliti način da izađemo iz tih problema, otvoriti oči i progledati, ispričati se onim osobama koje smo povrijedili, ali i dobiti ispriku od onih koji su nas povrijedili i nisu bili uz nas kad smo ih trebali. Ipak, savršenstvo ne postoji, (tužna činjenica koju su mi također otkrili, zbilja, puno sam naučili od tog deteta. Hh.) pa ne možemo očekivati stalnu podršku i prijatelja na svakom koraku. Samoća je dobra, jer svatko od nas treba onih trenutaka kada sam sa sobom mora porazgovarati, naći načina koji nam najviše odgovara, jer, prijatelji su prijatelji, i oni imaju svoje probleme, i za njih se treba netko brinuti, a to smo mi, ili vi, kako hoćete. Svakome je život nekad uber-šajni-hepi-hipi-šareni, ali postoje i oni tmurni dani kad je život fak-of-grr-nee. Što se može. Tu se dolazi do one situacije, uzajamnog prijateljstva koje može funkcionirati u granicama, ali ako je prijateljstvo pravo, onda nema granicama, u onom suprotnom slučaju, to će biti jedno predivno sjećanje i uspomena na osnovnu i srednju školu. Ponekad jednostavno mora doći kraj, i tu se ništa ne može ništa promijeniti. Možda i može, ali do te spoznaje još nisam došla.
Relax, take it easy, cijeli je život u svemu tome dobro organizirana igra, ali ne smijemo postati kockari, nije to obična igra čovječa ne ljuti se, šaha, ili neke druge igre, život je nešto, a to nešto ćemo otkriti jednom, jednog dana kada bude kraj toj igri, kada neki čovječuljci u boji budu svi u kučici, kada kralj bude popapan, kada kuglica padne na 17 crno a ne na 18 crveno. Jednog dana, a do tada, moramo samo živjeti, hm, da samo. I papati puuuuno čokolina da budemo vejiki. =D