02.06.2006., petak
SJAJ U TRAVI
- Pošto kila bruha deda?
Deda se smije. Cure mu suze, boli ga od smijanja. Leži u Zajčevoj. Operirao je bruh. Ulaze zgodne mlade sestre u plavim uniformicama, mjere mu tlak i temperaturu.
- Jel' dobar? - pitam - jel' štipa?
- Ma dobar je - smiju se.
- Lako se tebi zezati unučiću. Nemoj me samo nasmijavat. Nego evo i ja sam posto Hare Kriška. Obrijali me dolje na ćelavo prije operacije.
- Nisi ti nikakav hare krišna deda, ti si sad skinheads. Da je uskrs, donio bi ti one naljepnice. Nego, nije ni tebi loše kad ti zgodne mlade cure briju jajca. I budi dobar i ne štipaj sestre, jer ću te reć babi, pa će te onda ona obrijat onim svojim drhtavim rukama...
Na spomen babe, ličke partizanke, deda se odmah uozbilji. Deda je bio pristao momak na krivoj strani, a baba si ga je jednostavno prisvojila kao dio ratnog plijena. Kad je dezertirao iz njene postelje, poslala ga je u kamenolom da je se zaželi. Sa ličkim partizankama nema zajebancije i deda to zna. Nije baš volio Tita, ali je suosjećao s njim zbog Jovanke. Deda je stari Dinamovac. Zajčeva ga odmah podsjeća na Zajeca i on odmah načinje temu o nogometu.
- Sjećaš li se kad smo išli gledat starog Kranjačara? Sjećaš se onog: E moj Cico plavi ptiču, daj dva gola, popizdit ću… E to su bila vremena…
To su bila vremena. Deda me vodio na svaku tekmu. To što mladi Kranjčar ne igra u Dinamu, boli ga valjda više od rane.
- Ma kakvi smo mi to ljudi… - uzdiše deda - trudiš se, mučiš, treniraš, nadaš se, izboriš svjetsko prvenstvo, a kad se ti se desi loš dan, onda te svi pljuju...
Na pamet mi pada film Kramer protiv Kramera… Sjećate li se toga filma? Možda ste čitali novelu Avery Cormana? U početnoj sceni filma, Ted Kramer (Dustin Hoffman) izbezumljeno se muva po uredu amo tamo; njegova kravata je razvezana, guši ga, svako malo provjerava sat na ruci.
TED (predicting the worst): - They're not gonna call...I tell you they're not gonna call. I blew it. I don't know what I did wrong, but I...
Činilo se da Ted Kramer ima sve u životu. Imao je krasnu ženu Joannu (Meryl Streep), šestogodišnjeg sina i dobar posao. No onda je sve pošlo nizbrdo.
I kako sad povezati Dinamo, repku, Cicu i Niku Kranjčara, Kramera i njegovu kravatu? Kako dočarati dramu na terenu i dramu koja se odvija pod kravatom? Kako trener repke može uopće osjetiti što se tamo događa kad ne nosi kravatu? Nosi li Niko kravatu? Dali je i on osjećao najgore? Dali su ga uopće proganjale iste misli kao i Teda Kramera? Svjedoci takvih drama su upravo ti mladi igrači dok igraju ili su na posudbi u lokalnim klubovima. Upravo o tome govori priča Sjaj u travi. Sasvim prigodna priča pred početak Svjetskog prvenstva, a vidim i kod Knjigoljuba, raspisali se nešto i naši pisci o nogometu. ;)))
SJAJ U TRAVI
Štefina i Ivica sjedili su u zalazak sunca na terasi birtije NK Zgubivoljac i kao liječeni alkoholičari s PTSP-om, cuclali Rally pivu i promatrali momčad kako se popikava zavezanih očiju po krtičnjacima na terenu.
- Osjetite travnjak, bosi da da da bosi, zatvorite oči i stopite se s njim! Osjetite kako energija kola vašim tijelom, tu iz točke odmah ispod pupka...- trenerov smiren, sugestibilan glas stopio se vjetrom koji je lelujao kroz rascvale grane voćnjaka.
Ivica je osjetio kako su piva i odojak pokrenuli u njegovom želucu. Osjetio je kako se uspinju i zajedno sa kiselinom dižu sve do jednjaka. Grlena čakra zatrokirala je pri 285 okretaja/sekundi i stala. Podrignuo se. Nevjerojatno, pomislio je, radi!
- Kaj je ovo, komentirao je Štefina, pa kaj ovaj dela?
- Ah pusti, novi trener... studiral je po vani. To ti je Zen.
- To je lipov kurac. Spušit ćemo i ispast iz lige...
Na dan utakmice, kukuruzište je bilo prepuno automobila. Svi su se nagruvali uz štangu igrališta. Predsjednik kluba, građevinski poduzetnik i vlasnik nelegalne šljunčare, nervozno je šetuckao gore dolje, odmah iza suca i delegata. I baš poput Teda Kramera, imao je sve. Voljenu ženu, sina i dobre poslove.
- Slušaj, rođo... - prosiktao je sucu preko čačkalice zabačene u sam kut usana, čim se delegat udaljio par koraka - ako zajebeš, neće te rođena mater prepoznat u cementnim temeljima...
Nervozno je pogledavao prema direktoru suparničkog kluba. Samozadovoljni smiješak direktora PZK - u stečaju, govorio mu je da nešto nije kako valja. Gospođa Veky, okretala je već tri put za redom kartu Kule koju pogađa grom i iz nje ispada smiješni čovječuljak, sasvim nalik njemu. Ta ga je karta progonila već danima.
- Gospođo Veky, upitao ju je, a jel' možete okrenit neku drugu kartu za 300 Eura?
Gospođa Veky je spustila pogled i okrenula kartu Lude, kartu Carice, odmah nakon nje i kartu Vraga.
- Riječ je o vašoj ženi… gospodine Smiljko, ona viđa nekog. Nekog kog vi znate i ko će vam uskoro stati na put
Direktor PZK-a u stečaju, namignuo mu je značajno preko korner zastavice.
- Kurvin sin - prosiktao je Smiljko. Sve oko njega se zavrtjelo. Osjetio je kako ga kravata steže.
- Žile, dolaz' vamo - pozvao je vjernog vozača, rođaka preko tete iz rodnog mu Žgmunja.
- Trkom u kladionicu! Reci Ferdi da sam te ja posl'o.., i povuci pare sa Zgubivoljca i stavi sve na PZK. I još dodaj 50 000 iz blagajne firme.
- Ali… sve je dogovoreno, sudac..., golman PZK-a...
- Briši…
- Mali… - uhvatio je braniča za rukav i poveo ga na stranu - u 43 minuti, rušiš devetku u šesnaestercu...
- Ali gazda...
- Briši!
Utakmica je počela i lopta se prvih dvadeset minuta napucavala s jedne na drugu stranu.
- Sitni vez, sitni vez, spustite igru na zemlju, pomaknite vašu točku ka zemlji – inzistirao je trener Zgubivoljca - ujedinite um i tijelo.
Do 30 minute Zgubivoljac je ovladao sredinom terena, njegova vezna linija djelovala je besprijekorno. Mali Bero pobjegao je nekoliko puta, po lijevoj strani zaprijetivši oštrim centaršutevima.
U 35 minuti, bek PZK-a polomio je startom Berine ligamente i iznijeli su ga sa terena. Sudac se mašio za crveni karton, kako je bilo dogovoreno, ali Smiljko je samo odmahnuo glavom. Sudac je izvadio žuti karton.
Do 40 minute, nekoliko pivskih flaša iz razjarene domaće publike uspjelo je pogoditi golmana PZK-a u glavu. Oblivenog krvlju, iznjeli su ga iz terena.
U 41 minuti, nakon prekida, jedan zalutali centaršut slučajno se odbio od noge gostujućeg centarfora i lopta se zakoprcala u mreži Zgubivoljca. Sudac je htio odsvirati ofsajd, ali je Smiljko opet samo odmahnuo glavom. Sudac se zbunjeno nacerio i pokazao na centar. Osjećao je nepodnošljivu težinu cemente kaše u svojim plućima. Smješkao se i direktor PZK-a, uopće ne prateći utakmicu, zabavljen intenzivnom razmjenom SMS-ova. Ali smješkao se i Smiljko. Kao da je sunce ozarilo njegovo lice.
Štefina i Ivan sjedili su kao pokisli, palili jednu na drugu i psovali suca.
- Mala, donesi po jednu Ožujsku - obrecnuo se Štefina.
- Ali, obećali smo na terapiji da nećemo pit zbog utakmica..
- Ma ko ga jebe... mala donesi dve!
U 42 minuti, Smiljko je namignuo beku Braci. Braco se pokunjeno snuždio u šesnaestercu. Gledao je kako protivničko krilo nadire prema njemu po desnoj strani.
- Osjetite protivnika u prostoru! - vikao je trener Zgubivoljca - koncentrirajte se na prostor! Pratite promjenu u prostoru!-
Prostor, prostor, prostor... - odjekivalo je u Bracinim ušima. Krajičkom oka zapazio je krticu kako probija novi krtičnjak uz aut liniju.
U 42 i 15 Štefina je zubima otvorio flašu Ožujskog i ispljunuo čep. Čep je preletio preko aut linije, pao u travu i zabljesnuo na suncu. Svjetlost se odbila ravno u Bracino oko.
Prostor-praznina, protivnik, lopta, svjetlost, punina… - tutnjilo je Bracinom glavom. U tom trenutku, čitav svemir se sažeo u jednu točku. Crno-bijele šare na lopti davale su u svome kretanju sasvim ispravan omjer praznine i punine. Braco je spoznao pravu mjeru djelovanja i nedjelovanja. U Bracinom umu zablistao je srednji Put! Odavle pa sve do protivničkog gola!
- Put, put je sam sebi i svrha i cilj ove igre oko nas!- dobacio je svom treneru. Trenerov blagi osmijeh i tople oči, kao da su mu rekle: učeniče, sada si spreman. Idi! Idi samostalno prema svom cilju!
U 40 minuti, Braco je krenuo.... uklizao bez faula i odnio loptu, potegao nezadrživo po desnoj strani, izmjenio dupli pas sa Zijom poštarom, sjurio se ka šesnaestercu, prodao bicikl zbunjenom obrambenom igraču, zarolao golmana i poslao loptu u mrežu.
- Gooooool!!! - urlao je Štefina...
- Ahahaha… goo-ooo-ol !!! – vrištao je Ivica
- Jebaću mu majku...- smrknuo se Smiljko.
U 42 minuti, Braco je presreo nabačenu loptu, smirio je na prsima i udarcem sa 20 metara počistio paučinu u rašljama gola.
- Ahahhaahha-aa-a-a - krkljao je Štefina i grlio konobaricu.
U 43 minuti Smiljko primijeti da nema direktora PZK-a niti njegovog Mercedesa. U Smiljkovom stanu se javljala samo telefonska sekretarica.
U 45 minuti Braco je namjestio i treći gol.
- Žile dolaz' vamo...- cijeli svijet se opet komprimirao, ali ovaj puta ispod gumba na košulji pod Smiljkovim vratom. Strgnuo je kravatu koja ga je gušila, razdrljio košulju i potegao Žiletu iz pojasa dugu devetku.
U 1 minuti sudačke nadoknade, sudac i Braco trčali su kroz kukuruz, dok su meci fijukali oko njih. Braco se smijao, svukao dres i gol do pojasa otrčao nekud prema zalasku sunca.
Ivica je kasnije na sastanku liječenih alkoholičara čuo priču da je ustvari Braco napisao sve tekstove nekom Leonardu Cohenu pa da se ovaj, napokon, odlučio izaći iz budističkog samostana i snimiti album.
Štefina je nekoliko puta na lokalnim radiostanicama tražio da mu u emisiji "Želje i pozdravi" puste tog Cohena, ali su uporno puštali Tomphsona.
N.K. Zgubivoljac danas je ugledni član druge nogometne lige.
|
|
