Neko vrijeme Anđelko je sjedio zgromljen. Slomljen. Nakon svega što je napravio za nju, da to čuje od svoje male princeze, nadarene odlikašice, male mudrice kojom se ponosio pred rodbinom i prijateljima, koja je plesala balet, svirala flautu, pjevala u zboru, igrala tenis, i glumila Krasoticu u dramskoj grupi. Najbolja u svemu. U školi, na fakultetu…. sve dok nije srela onu narkomančinu. Pa ušla u neku sektu. Pa upoznala tipa koji joj je mogao biti otac. Pa pobjegla s njim u Indiju. Pa se vratila. Pa onda onaj slikar, pa onaj niškoristi pisac, pa... Prestao je brojiti sve te svoje poraze. Sva svoja razočarenja. Zakopao ih. Pod okriljem najmračnije noći svoje duše. U masovnu grobnicu. Bagerom. Bez broja. Imena. Oznake. A njezini vršnjaci, oni s kojima se ljetima igrala u radničkom odmaralištu firme kojoj je on bio rukovoditelj, mali od šofera, kćer od poslovođe, pamtio ih je kao dosadne, bezlične, unjkave retardirane derane, a evo ih sada na položajima. Imaju diplome. Karijere. Poženili se i izgradili kuće po brdima. Imaju aute i vikendicu na moru. A njegova malena curica daje otkaze kad joj on teškom mukom nađe dobar posao u državnoj službi, u tridesetoj je i dalje u svojoj dječjoj sobici, mantra i pali mirisne štapiće.
Priču možete pročitati u zbirci Buddha u supermarketu, Naklada Ljevak, 2006.
|
