|
Trećina svega postojećeg otpala je od ostatka svega ppostojećeg i pala na pod. Nije bilo prvi put pa se nisam prepao. Već su otpale prve dvije trećine, prva krajem rujna, a druga jutros. Gledao sam sve postojeće iz kreveta i pokušavao misliti o nečemu, ali mi nije uspijevalo. Pogledao sam na spisak tema za razmišljanje koji je visio na zidu i ugledao riječ 'meto'. 'Meto'... kako da mislim o 'metu', a da mi se ne prekine tijek misli i opet ne završim ne razmišljajući ni o čemu. Ne da 'završim' u smislu da nešto konkretno završim, nego kao da me to spopadne... to ne-razmišljanje... ustvari to ne-razmišljanje dođe, uzme mi 'meta' i nestane bez traga. Pretpostavljam da nema tragova... nisam nikad tražio tragove od ne-razmišljanja... to sebi ne smijem dopustiti. To rade psi. Ima ih devet. Sedam ih je preparirano i složeno jedni u druge, kao one ruske babuške. Velike sam pare dao da mi ovaj što preparira životinje ušije sedam prepariranih pasa same u sebe. Druga dva su konvertibilna pa nikad ne znam u što su se promijenili.
Legao sam nazad u krevet i počeo pregledavati plafon. Nisam imao plafon nego ugradbeni plafonski surogat koji se uopće nije vidio, a opet je nekako savršeno služio svojoj svrsi. Pitao sam ljude iz Ugradnje na kojem principu radi, a oni su mi rekli da je to model sa inverterom koji plafon prvo skenira pa ga onda neko vrijeme ostavi na miru ne bi li ovaj otišao jer plafoni nemaju sposobnost prolongiranja pokrivanja nekog prostora kad ga jednom pokriju. Kad plafon nestane iz konteksta koji je u SOP-u invertera predviđen kao 'zona povišene aktivnosti', inverter zamijeni pravi plafon ugradbenim plafonskim surogatom i onda i on napusti 'zonu povišene aktivnosti' koja to tada prestaje biti.
Gledao sam u zvjezdano nebo, ljetno zvjezdano nebo kojim je dominirao trokut Deneb-Vega-Altair. Mliječni put se provlačio kroz njega i rastezao od jednog zida moje sobe do drugog. Bilo je vedro, nakon kiše koja je padala oblaci su otišli i ostavili iza sebe bistro nebo, očišćeno od raznih isparavanja. Gledao sam to nebo, te milijune zvijezda i nisam razmišljao o ničemu. Imao sam osjećaj da ga više zahvaćam čulom mirisa nego vida pa sam disao duboko i smiješio se. Podsvijesno sam znao da je to vodik koji kontinuirano detonira nuklearnom fuzijom u helij i tako oslobađa ogromne količine energije, barem u onim gornjim slojevima tih zvijezda, nisam podsvijesno išao tako duboko u stelarne objekte da razmatram slijedeće fuzijske stupnjeve... helij u kalcij... tako nešto... vjerojatno sam to imao negdje u podsvijesti ali sam tu informaciju potisnuo u najdublju mentalnu sferu koju ja zovem 'remiza'. Ja u 'remizi' držim potisnute stvari o kojima ništa ne znam ni podsvjesno. 'Remiza' je imala male prozore, pri vrhovima mentalnih zidova i kroz njih sam mogao vidjeti Djeda Mraza kako kundakom neke puške udara u staklo. Bio je strašno ljut i pjena mu je išla na usta. Nisam čuo nikakav zvuk od udaranja niti sam čuo njega kako viče, u 'remizi' je oduvijek vladala grobna tišina. Najvjerojatnije je i ona bila ugradbena jer je nisam mogao vidjeti. Pitao sam ove iz Ugradnje jesu li oni ugradili tu grobnu tišinu u 'remizi', a oni su rekli da nisu nego da je to ugradio Jefto Ahmetović koji je živio u 'remizi' prije nego što je umro. To su mu kupile kolege iz preduzeća kao zadnji poklon jer je svima bilo jasno da je gotov i da mu treba malo tišine da se navikne na to da ta tišina više nikad neće prestati. Oni su sve znali, ti iz Ugradnje. Ja sam se većinom vremena bavio potpunim izostankom primjenjene razonode i to je bio poprilično zahtjevan zadatak. Primjenjena razonoda je bila iznimno agresivna disciplina razonode, agresivna u smislu intenziteta dijeljenog po jedinici vremena. Tu razinu intenziteta sam morao kontinuirano pratiti i svaku zabilježenu oscilaciju trebao sam odmah pokušati podijeliti sa 0 te tijekom tog pokušaja već inicirati i abortiranja dijeljenja. Nakon abortiranog dijeljenja nastupio bi iznenadni izostanak primjene te razonodne epizode. Tako sam ja svoj posao mogao obavljati iz kreveta bez da idem u Centar za razonodu gdje se inače primjenjuje razonoda, ako je riječ o razonodi čiji je izostanak primjene bio opozvan pa se ona morala realizirati u prvom licu i na točno predviđenom licu mjesta za konkretnog razonodara. Ja sam se specijalizirao za potpuni izostanak primjenjene razonode i imao sam tu sreću da je ona tako jako zujala da sam ja intenzitet mogao pratiti iako nisam znao gdje je odložena.
Ovi iz Ugradnje su to znali jer oni razvrstavaju odložene stvari na one koje treba ugraditi i one koje će ostati odložene. Navodno bi došlo do nagle nepravilne inverzije dimenzija ako bi oni slučajno ugradili nešto što nije bilo predviđeno za ugradnju pa su stalno bili nervozni. Ali to nije moj problem. Ja nemam problema i većinu svog radnog vremena provedem na podsvijesnoj razini jer bi mi zujanje izostanka primjenjene razonode kontaminiralo stanje svijesti i počeo bih razmišljati o poslu dok sam u svijesnom stanju, a to sebi neću dopustiti. To je isto za pse. U stvari, bilo je za pse sve dok nisu izginuli pa sam ih dao preparirati i ušiti same u sebe, a primjenjenu razonodu koja se odnosila na njihov radni vijek sam blago potisnuo u podsvijest, dobro pazeći da ne razbijem vrata od 'remize' jer bi onaj Djed Mraz opet istrčao i počeo kundačiti sve što stigne. Trebala mi je vječnost da ga uspijem ugurati u 'remizu', skoro cijeli moj život on je trčao oko mene i udarao kundakom u sve u što se moglo udariti. Još kad sam bio mali i kad sam vodio pse u razonodni centar on bi dotrčao za mnom i udarao druge ljude kundakom u glavu. Navodno je on bio neka greška u sustavu primjene razonode, pomiješale su se dva oblika primjene i on je ostao takav. Trčao je i vikao 'Ho, ho, ho! Ho, ho, ho! Evo ga poklon!' pa bi udario kundakom u glavu onoga što bi mu naletio u tom trenutku. Ako nije bilo ljudi, udarao je po svemu ostalom. On je i odvalio plafon pa je Ugradnja ugradila inverterski plafonski surogat. I to im je trebalo dugo vremena jer ih je ovaj stalno udarao kundakom u glavu. Tek kad je došlo pojačanje iz Centra za ugradnju i kad ih je bilo dovoljno da se neki stignu osvijestiti i nastaviti raditi na ugradnji invertera prije nego što bi ih Djed Mraz opet onesvijestio kundakom. Tek kad su uhvatili ritam 2 - 8 počeli su sa ozbiljnom ugradnjom. 2 su stalno bila pri svijesti ali samo kratko...dok ih ovaj ne bio stigao udariti, ali do tada bi se novi vratili svijesti.
Djed Mraz nije bio u domeni Ugradnje i njima nije bilo dopušteno da ulaze u bilo kakvu interakciju sa njim, osim tog udaranja kundakom u glavu koje su im kasnije prebijali u računovodstvu sa Božićnicom jer se kundačenje vodilo pod primjenjenom razonodom 'Rat, lov i narodna veselja' i nije bilo besplatno baš kao ni jedna druga razonoda osim onih čija je primjena bila izostavljena od strane operatera tako što greškom nije bilo opozvano nekad diskreciono pravo operatera da izostavi primjenu razonode. Koliko ja znam ja sam bio jedini operater na poslovima razonode čiji izostanak primjene razonode nije bio blokiran u samom sistemu pa sam ja još uvijek uživao diskreciono pravo da ne moram prisustvovati razonodi. Psi koje sam trebao voditi sa sobom bili su prve žrtve Djeda Mraza tako da nije nitko ni znao da bih ja trebao biti u Centru za razonodu sa njima i tamo operativno izvoditi zahvate njene primjene, u mom konkretnom slučaju to je bilo bacanje frizbija koji bi psi hvatali zubima skačući u zrak. Već prvi dan su rastrgnuli sva tri frizbija koja sam zadužio pa sam ja nastavio bacati imaginarni frizbi, a oni su trčali uzalud i gledali gdje je frizbi. Zbog toga su se dva i konvertirala u nešto drugo jer su vidjeli frizbi kojeg nema pa ih je sistem izbacio iz operativne procedure pošto je standardnom operativnom procedurom sistema utvrđeno da onaj koji vidi nešto čega nema i sam bude arbitrarno izbačen iz svoje uloge te da ga se pretvori u prvo slijedeće nešto koje je postojalo, ali nije postojao onaj koji bi to trebao vidjeti. Tako je sistem prebio ta dva psa sa frizbijem koji su oni izmislili, a ostale pse je ubio Djed Mraz kundakom. Elem, to je sve na podsvijesnoj razini i čovjek ne treba puno preturati po tome ako baš ne mora. Bolje je bilo razmišljati o nečemu ili barem ne razmišljati o ničemu ako ne možeš o nečemu, nego kopati po podsvjesti.
Ona je ležala pokraj mene i baš u trenutku kad sam je pogledao otvorila je oči. Nasmiješila se i rastegnula. Pogledala je prema plafonu i vidjela da ga još uvijek nema. Počela se smijati i nalaktila se lagano.
'Ovo više ne može ovako... trebaš se kontrolirati... ne možeš puštati da ti iz podsvjesti istrčava Djed Mraz i ruši ti plafon iznad glave. Ne možeš to sebi dopuštati, dragi... nije da meni smeta nego moram nekako započeti konverzaciju pa eto da se osvrnem na tu činjenicu da nemamo krov nad glavom i da se sve što postoji slomilo na tri dijela i palo tamo na pod. Imaš li možda nekakvu ideju tko je razbio sve što postoji... a? Da nije kakva trauma iz tvoje podsvijesti, možda?' - rekla je i poljubila me. Zadnji tragovi podsvjesnog, zidovi oko nas srušili su se kad su NEMCI stali da ih ruše 'Blic Krig' strategijom i opkoljavaju nas na livadi gdje smo spavali.
'Dobar dan... nećemo dugo, oprostite što vas ometamo dok ste već svijesni... mi smo iz Vaše podsvijesti, gospođice...' - rekao je neki oficir sa izrazom lica kao da viče na nas, ali je govorio tiho i ljubazno. 'Bili smo u redovnoj patroli i tražili ovog čovjeka...' - nastavio je on energično mi gurajući sliku od Jefta Ahmetovića ispred lica - 'kad je iz vaše podsvijesti, gospodine... iz vaše podsvijesti upao neki čovjek obučen u crvenu bundu... mi smo naravno mislili da je to ta Crvena armija pa smo otvorili vatru na njega ali ga nismo pogodili... on je svejedno počeo vrištati da je upao u krivi rajon, da ovo nije podsvjest u kojoj je trebao ostaviti vreću... vrištao je i trčao oko nas sve dok ga jedan od vojnika nije refleksno udario kundakom u glavu... on se zateturao malo pa mu je udarila pjena na usta i onda je skroz podivljao... oteo je pušku od ovog vojnika pa udario on njega kundakom u glavu, ali baš onako kako treba... kratko i jako... tako da se ovaj onesvijestio, a Djed Mraz je preskočio iz njene podsvijesti preko zida opet u vašu... mi inače ne bi smijeli ovo raditi na ovako miroljubiv način, ali fali nam jedna puška i sustav će nas konvertirati u nešto drugo ako slučajno primjeti vašeg Djeda Mraza u našem rajonu... odnosno, u njenoj podsvijesti... pa ako ikako možete, zadržite ga bar još jedan dan u vas... nama taman toliko treba da nas gospođica ne zapamti kao nekakvu noćnu moru nego kao NEMCE o kojima ste joj vi sinoć pričali prije nego što ste... znate već i sami, ne moram valjda ulaziti u detalje!?' - na kraju je ipak lagano zavikao oficir još uvijek mi držeći sliku Jefta Ahmetovića ispred lica iako je Jefto polako postajao Tito dok je blijedio i nestajao zajedno sa NEMCIMA.
'Nema problema...' - rekao sam gledajući je u oči pa dodao - 'Imaš nešto moje kod sebe... neki poklon, navodno...'
'Jes... oni NEMCI o kojima si pričao sinoć... sanjala sam ih da traže nekog... ne mogu se sjetiti koga... ali znam da je trebao biti Tito, a nije bio Tito pa je sve skupa bilo smiješno jer ih je još i napao onaj tvoj Djed Mraz... onaj koji je sve što postoji slomio na tri dijela... ' - odgovorila je pospano.
'Stvarno nemamo krov nad glavom... na nekoj smo livadi i nije Božić... ljeto je...' - rekao sam i privukao je k sebi jer mi je bilo hladno u vreći.
'Znam... a što si ti sanjao?' - pitala me je pokrivajući nas preko glava rubom od vreće za spavanje za dvoje.
'Da uspijevam ne-razmišljati o ničemu dok sam svijestan, a da sam zaposlen u vlastitoj podsvijesti, u nekakvom Centru za razonodu gdje bi trebao dresirati pse bogatih ljudi, ali je te pse ubio Djed Mraz sa kundakom pa sam ih preparirao i sakrio same u sebe i tako nisam morao ni u podsvjesti ništa raditi... a u 'remizi'... to mi je najdublja razina podsvijesti valjda... u 'remizi' je živio u ilegali drug Tito i skrivao se pod imenom Jefto Ahmetović sve dok nije umro... i ostavio iza sebe grobnu tišinu umjesto da je ponese sa sobom...' - nabrojio sam polako već sve zaboravljajući dok sam gurao lice u njenu kosu.
'Zašto nije Božić... ' - još je pitala prije nego što smo svo troje opet zaspali.
|
