pookapookapookapookapooka

Dođem doma već sluteći što bih mogao zateći… i vidi stvarno. Pas mi je otpilao još jednu granu od drveta preko kojeg mi se mačak penje na balkon. Pođem tamo dole do njegove jame iz koje ne izlazi po cijeli dan i zamolim ga da mi pripazi na moje drvo… onako iskreno... ljudski… s tonom glasa i izrazom lica kao da prijetim da ću mu slomiti vrat. Jebe mi se za njega, ja sam kao JFK… ‘an idealist without ilusions’… žao mi je drveta… izgleda kao cijeli ovaj jebeni svijet dok pruža tu zadnju granu svog osakačenog posezanja za nebom (svaki lirski momenat je sasvim slučajan, da se odmah razumijemo… that’s not me…)
I tako ležim i važem hoću li - neću li dignuti konačno ruke od cijelog mog ljudskog roda zbog jednog pseta (ovo nije u afektu, rekao sam da nemam iluzija…) pa da ubijem vrijeme tijekom svog konačnog pada, odem malo on lajn (ne, nije riječ o drozi) i odem vidit što to Vertebrata radi u onoj drugoj firmi, onoj koja mene nema na cool listi (zamislite… ‘bleak Black Monday’… u šest ujutro, deset sati prije otvaranja NYSE). Tako počnem čitati Vertebratine aforizme i tamo negdje točno dok sam čitao 22. (aforizam, ne psalm) postane mi jasno da vas sve volim više nego ikad prije, pizda li vam materina... a na 18-om sam već bio siguran da ću psetu pružiti još jednu (zadnju) granu.

LEAP OF FAITH