pookapookapookapookapooka

Svi Sveti. Dan mrtvih. Običaj. Tradicija. Kalendarski pavlovljev refleks tuge za izgubljenima u permanentnoj ofenzivi vremena. Crveni plastični lampioni. Uvijek zaboravim pogledati koji im je reciklažni broj, mislim da ja 6. Polistiren. Deseci tisuća polistirenskih lampiona, pravo brdo vječne, bionerazgradive tuge. Za jednokratnu upotrebu, naravno. A imaju i oni sa baterijom što žmirkaju. Malo teških metala za tešku tugu. Traju duže od ovih polistirenskih. A teškometalna tuga za pokojnicima prožima sve, i to na staničnoj razini kad jednom uđe u prehrambeni lanac. Tuga za precima u krvi naše djece. E, to je onaj pravi, krvni pojam tradicije. Krv i Zemlja. To ne može razumjeti neko sa strane, neki došljak. Onako, kad pogleda groblje, a groblje izgleda ko Las Vegas. Pulsira tugom od jedan zarez pet volti. Pulsira stoljetnom snagom tradicije, tradicije koja je samo usvojila neke male tehnološke novotarije. Elektronsko groblje koje emitira puls simulirane kolektivne tuge. ZNAK tuge i ZNAK izraza tuge kroz jednokratnu potrošnu robu. Dva simulakra koji kopuliraju u simulaciji tuge. Kod tradicije. Kod SIMULACIJE tradicije.
Ima jedan klasični desno-ultra-lijevi manevar. Manevar prelaska iz otvorene, mržnjom i nesnošljivošću pokretane agresije u onu pasivnu agresiju, izigravanja žrtve ugrožene napadima onih rušitelja svih svetinja i svega tradicionalnog. Taj se manevar uvijek izvodi kad se neko s agresivnim predrasudama suoči s nekom liberalno-racionalnom kritikom koja zahtjeva jednakost. Jednakost prava i mogućnosti, ne jednakost osobnosti. Tekovine NOB-a, vjerske dogme, rasne teorije, nacionalistički proljevi... svi se (ili su) pozivaju na tradiciju. Svi su konzervativni. He, he... u tom šahtu leži zec. Tradicija je sklona progresu jer su ljudi radoznali, hoće uvijek probati nešto novo. I to je u redu ako na primjer hoćete zamijeniti svijeće koje može ugasiti neki povjetarac (baš kao i krhki ljudski život) sa malim modelom vječnosti Keopsove piramide od jedne ipo volte. Ali u neke stvari se ne smije dirati. A te se stvari tiču preraspodjele bogatstva, a tradicija je samo paravan.
I imate dva konzervativna MO-a (modus operandi, ono iz kriminalističkih serija, kad za neki zločin kažu: it's the same MO), dvije taktike. Prva je zaustavljanje promjena ustrajavanjem na tradicionalnim vrijednostima sve dok one ne hipostaziraju u tabue koje smiju interpretirati samo izabrani. Druga je revolucionarno poništenje tradicije, a bez tradicije se nema što ni promjeniti, novonastalo statično stanje izabrani brane od napada reakcionara. Opet tabu. Prva je ultra-desna taktika, druga je ultra-lijeva taktika. Iako su nama te taktike itekako svježe u pamćenju jer kaskamo za ostatkom svijeta, one su, u svom čistom obliku, stvar prošlosti. U sadašnjosti možete što god hoćete. Jer vi jednostavno ne postojite. VI NE POSTOJITE.

"...life, liberty and the pursuit of happiness...", napisao je 1776 jako stidljivi Thomas Jefferson, u onom odjeljku Deklaracije nezavisnosti koji počinje sa: "We hold this truth to be self evident, all men are created equal". U društvu obilja vi izabirete sadržaj vašeg "happiness", u sigurnosti zakonskih formi pravne države koja garantira ono "equal". A što je sadržaj vaše potrage, što je sreća? Oh, Lord, won't you buy me a Mercedes Benz... Naravno. Sreću je uvijek najlakše kupiti. A katalog sretnih scenarija vaših života ima bezbroj stranica, počevši od onih rasprodajnih "resale" do onih ekskluzivnih "high-end" scenarija. A iza svake sretne stranice je neka još sretnija stranica. I svaki element svakog scenarija, svaki detalj sreće ima svoju katalošku šifru, svoj ZNAK. A znakovi su u katalogu poredani po intenzitetu sreće, i svoju vrijednost ostvaruju samo u odnosu sa drugim znakovima. Katalog vaših životnih opcija. Na kojoj ste stranici? Koji je znak cilj vašeg trenutnog pursuit of happiness? Ko je izdavač kataloga vaših životnih opcija? Ko ima copy-right vašeg života?
"...all men are created equal; that they are endowed by their Creator with certain inalienable rights; that among these are life, liberty and the pursuit of happiness...", ko je Kreator vaše slobode da izaberete kataloško znakovlje vašeg života?
Da nije možda izdavač Kataloga? Bog. Bog simulacije. Jer kataloško znakovlje svoju vrijednost ne ostvaruje u odnosu sa nečim stvarnim već samo u odnosu sa drugim kataloškim znakovljem. Nema stvarnosti izvan Kataloga. Vi ne postojite izvan Kataloga. Dobro došli u 2084!

Zašto jedan radni sat seljaka u polju riže u Burmi vrijedi 10 000 puta manje od jednog radnog sata programera video igara? Zašto je život ovog prvog u "charity" brošuri koja redovno isklizne iz Kataloga, a život ovoga drugoga tamo negdje na početku "high-end" sekcije? Po Marxovoj radnoj teoriji vrijednosti, eksploatacija se može egzaktno utvrditi formulom u kojoj višak vrijednosti kapitala oplođenog uloženim radom proletarijata prisvaja eksploatator. Ali ako nešto, u što je uloženo tisuće radnih sati niko ne želi kupiti, onda to i nema neku vrijednost. Vrijednost je izražena željom da se to nešto vrijedno kupi. A želja je određena rednim kataloškim Znakom tog nečeg vrijednog. I ničim drugim. Korisnošću, upotrebljivošću? Možda pri početku Kataloga, što se dalje odmiče stvarna upotrebljivost ustupa pred simuliranom vrijednošću Znaka. A vrijednost svake stranice sreće simuliranog životnog scenarija u Katalogu određena je manjom vrijednošću prethodne stranice. List po list unazad, od Billa Gatesa do bezimenog u polju riže, opada vrijednost onoga što vi želite kao svoj životni scenarij. I nije zli eksploatator taj koji će malarijom ubiti onoga u polju riže. Ubit će te ga vi okrečući stranicu Kataloga prema naprijed. Jer Katalog MORA imati nekoga na dnu da bi ovi prema vrhu uopće imali svoju vrijednost. ZATO su moja kolica u supermarketu tenk iz kojeg se puca na gladnu djecu, moj laptop je kokpit aviona iz kojeg se napalmiraju siromašna sela, moj telefonski račun je dug siromašnih zemalja. JA sam kriv za zlo u mome svijetu. A ako sam ja kriv... valjda neki kurac mogu i popravit.