pookapookapookapookapooka

MALI ŠAHT, MALI ŠAHT, U NJEDRIMA NESTO
JA BI DA GA NADJEM DA MENJAMO MESTO...

I tako, nakon godina nedoumice konačno sam se odlučio koja je to stvar koju mogu mirne duše stavit na svoje tijelo kao trajni biljeg, kao simbol svog svjetonazora, kao shortcut do mog pravog referenta... ŠAHT. Ovako jedan mali, taman da mi stane na čelo, a na njemu će pisati VODOVOD. Jer se mozak, navodno, sastoji od 97% vode. I svaki put kad se budem trebao sagnuti zbog nečega, stavit ću ruku na čelo da mi ne ispadne onaj poklopac. I ljudi će misliti da sam lud. A, onda, jednog dana, kad svima bude jasno ko zapravo raspolaže njihovom stvarnošću i kad sve bude prekriveno šahtovima koji su sami sebi referenti i međusobno se repliciraju, ljudi će se sjetiti mene, koji sam se svjesno žrtvovao ŠAHTU. Ja ću u svojoj svjesnoj predaji znaku ŠAHTA poništiti njegovu moć onog koji simulira simulaciju, nepobjedivo hermetičkog simulakra. Pa će me pozvati da siđem sa bandere na kojoj sam proveo 30 godina živeći od kišnice i lišajeva što su mi rasli po mučeničkom tijelu, a ja ću uzeti frulu, zasvirati ovu gore: Mali šaht, mali šaht... i svi će oni šahtovi krenuti polako za mnom, kao kužni štakori, a ja ću pomalo prema Kaknju, pa na visoku peć i svi će šahtovi za mnom pa hop, hop, hop, hop... jedan po jedan poupadati unutra i rastaliti se k'o guverner Californije (e, pa može li bolji primjer nezavisnosti znaka od stvarnosti). A onda ću ja, kao spasitelj, skromno pristati na molbu svih zahvalnih i spašenih da se izlije moja željezna figura, 100 metara visoka. Uz jedan uvjet. Da me prikažu kako dubim na glavi, a onaj tetovirani šaht da budu vrata kroz koja će ulaziti hodočasnici sa svih strana svijeta, da se uz muku uspenju uz 1000 stepenica noseći svoju televiziju pa da je bace s vrha moje naopake grandiozne pojave. I zar može veća čast biti ukazana živom čovjeku. Da sa 100 metara željezne visine dubi na glavi među 500 milijuna slomljenih televizija.