pookapookapookapookapooka

Kad sam se rodio, neko vrijeme se ne sjećam ničega. Onda me je udarila struja pa sam navodno progovorio, i to cijele rečenice, a do tad sam šutio, nisam ni riječi prozborio do tog strujnog udara. Svejedno se ne sjećam ni toga. Prvo čega se mogu sjetiti bio je neki gusti sok u hotelu Palace. Onda se sjećam svega i svačega. Dio je bio na televiziji, a dio se događao oko nje. Dio sam i sanjao, dobar dio sam i odmaštao. I tako sam, koliko se mogu sjetiti, došao do puberteta. Pa se sjećam masu stvari koje sam pročitao. Onda sam se opet počeo nesjećati, uglavnom vikendom. A i halucinirao sam poprilično puno, koliko se mogu sjetiti. Ali ne sjećam se točno je li to bilo na televiziji, ili sam sanjao, ili sam halucinirao ili se stvarno toga sjećam. I dobro, onda sam prekinuo s tim nesjećanjem vikendom. Ali je uslijedilo jako dobro osjećanje vikendom, koliko se mogu sjetiti. A onda bi gledao filmove na videu i to po dva-tri puta jer se nisam ničega sjećao, nakon onog silnog jako dobrog osjećanja. Ili sam možda halucinirao. Ili je stvarno bilo na televiziji. Ko bi se toga mogao sjetiti. I tako evo sad za Novu godinu pričam s prijateljima, ne mogu se sjetiti što, ali se sjećam da ni jedinu priču nismo mogli završit jer se ne bi mogli sjetiti o čemu smo počeli pričati. I stvarno se ne mogu sjetiti zbog čega nam se to događalo. Jer što je bilo previše, previše je. Koliko se mogu sjetiti.