pookapookapookapookapooka

Rijeka. Rijeka mi je ostala u dobrom sjećanju. Bio sam u Rijeci samo jedan put, tri-četiri sata. Šetao sam Korzom. I kupio sam dvije jako drage stvari: veliki poster sa znakom Dead Kennedysa (visi mi u hodniku) i engleski indijsko-kolonijalni-safari šešir-laganu kacigu (nosim ga ljeti kad idem putem i smiješim se). A na žutoj majici mi piše: PRIJEVOZ ZA VLASTITE POTREBE. Zamislite prizor. Onda mi se i većina ljudi smiješi nazad. Jer misle da sam dobročudno lud. A kad nemam tih statusnih simbola ludila, onda većina misli da se smiješim njima pa postanu nesigurni u hodu i pokretima. Pa ja moram gledati sa strane jer ne želim izgubiti "idem putem i smiješim se" feeling zbog nečijeg "idem putem i vrebaju na mene" feelinga. Sad sam se sjetio jedne priče jedne prijateljice od prijateljice koja je išla putem i svi su je gledali i lagano se smiješili. Pa je mislila da jako dobro izgleda. Toliko dobro da su je čak i žene sa zanimanjem gledale. Onda se vidila u ogledalu od nekog reflektirajućeg izloga i uvidila da joj fali jedno staklo od onih prozirno plavih naočala za sunce. He he. Rijeka. Ne poznam nikoga iz Rijeke. Valjda. Ni toplokrvnog (npr. čovjeka ili mačku ili psa), ni hladnokrvnog (npr. kornjaču). Ali imao sam dobar feeling u Rijeci.