pookapookapookapookapooka

Još uvijek kad se sjetim kako je moga Kostu ugrabio i odvuk'o u nepoznato divlji cepelin što se skrivo u niskoj naoblaci, dogodi mi se da utrnem. Što zna bit nezgodno, jer ja sam, znate, spikerica. Pa svi misle da je to neka namjerna stanka, jer ko ja sad sugeriram važnost nečega što ću slijedeće reći. A ja se onda trgnem iz grozomornih sjećanja i nastavim: ...što je svima nama više nego jasno. Pa sad oni misle da je ono što je trebalo biti svima jasno, u stvari nešto vrijedno šprdanja. Pa se počnu smijati jer im je tek sad sve jasno. A meni padne na pamet kako se i moj Kosta smijao k'o što se oni sad smiju. Baš kad ga je cepelin dograbio. Pa opet utrnem. A ovi gledatelji jedva čekaju da vide po čemu ću ja to sad udarit svojom ironijom. I ja se opet povratim pa kažem ...što je više nego pravedno. A moje gledatelje odma spopadne bijes, jer su spremni za glavu skratit svakog ko se takne u pravdu. Pa ja nastavim čitat svoj tekst i sjetim se zašto je baš mog Kostu ugrabio cepelin između svih drugih na nudističkoj plaži i kako sam tada bila bijesna zbog toga. I utrnem ja malo duže ovaj put. Pa kad se odtrnem nastavim malo glasnije, zbog svog nekadašnjeg bijesa i kažem ...jer ipak ima nekog reda! I samo sa tri male stanke ja svojim gledateljima puno jasnije nego u tri Kritike kažem da ništa ne znaju, da su žrtve nepravde i da sami trebaju uvesti malo reda. I tako je i bilo. Spališe mi radno mjesto. Sve zbog cepelina. I mog...