pookapookapookapookapooka

Začarani krug. Ja sam neljubazan jer me torpedira sa pasivnom agresijom. Ona je pasivno agresivna jer sam ja neljubazan. Pasivna agresija je kad neko nešto pokušava dobiti izazivanjem osjećaja krivnje kod drugog. I da je to bio neko drugi, okrenuo bih se i otišao. Ali ona mi je prijateljica. I ima dijabetes tip 1, od šeste godine, i poluslijepa je, i slomila je ruku nedavno zbog hipoglikemije, i ima obiteljskih problema i zatvorena je u malom tijelu koje ju polako uništava. I neću je nikad ostaviti samu u mraku. I strah me je i pomisliti da sam na njenom mjestu. I divim joj se zbog hrabrosti. A bio sam neljubazan. Jer mi se žurilo da izađem na sunce. I da idem putem i smiješim se. Što ona ne može napraviti. Ljudski je griješiti. Pogotovo kad si ponekad slijep za druge. I ja napravim prvi korak i iskoračim iz začaranog kruga. Jer mi je postalo jasno... po ne znam koji put... da pljujem sebi u oči, a mislim kako sam jedna od rijetko dobrih osoba... da je ovo život, a ne generalna proba... i da mogu biti pas, a ne čovjek... i ako budem pas, posrat ću se u neki kantun svoje duše... i smrdit ću na pseća govna dok ne crknem. Ja koji u životu nisam nikad bio ozbiljno bolestan. Ja koji sam bio neljubazan prema nekome ko cijeli život nije bio zdrav. I molim Te daj mi snage da budem dobar i ljubazan u isto vrijeme. Jer sam dobar zbog sebe. A ljubazan bi trebao biti zbog drugih ljudi. Jer moj se Čovjek smiješi jer je ljubazan i dobar (slobodan) u isto vrijeme. Dok jede kokice. I ja sam napravio prvi iskorak iz začaranog kruga. I bilo me sram koliko mi je malo snage za to trebalo. A koliko sam puno time dao. Pa mi se i dalje smiješi, Moćni Stvore. Jer će ovoga biti još.