pookapookapookapookapooka

Pada kiša iza moga prozora. Pokoji mrtvi list se zalijepi za staklo kao da mi želi šapnuti posljednju želju, ali ga vjetar bez milost otpuše natrag. Nekako sam sjetan. Možda bih se trbao preseliti. Kupiti neku malu kućicu sa velikim vrtom. U nekom mirnom prigradskom naselju, gdje se svi poznaju i vole, a župniku idu kad imaju neki problem jer je čovjek rođen dobar da bi širio dobrotu. I svi su blago sretni na miran i pristojan način. Pa bi ja u tom svom vrtu počeo kopati rupu promjera šest metara. I išao bih u dubinu barem 12 velikih kamiona punih zemlje. I to bi trajalo danima tako da svi primjete. Pa bih onda betonirao rubove rupe, a otvor prekrio umjetnom travom. I neko vrijeme ne bih ništa radio. Mjesec dana. Svim bi se ljudima, brzo u prolazu, javljao samo sa "Dobar dan". E, onda bi jedne noći ispred moje kuće došao veliki kamion-tegljač sa ugrađenom dizalicom. Na njemu bi bilo nešto dugo i veliko, prekriveno ceradom. A iz kamiona bi iskočila trojica malih smedjih ljudi koji bi se nervozno osvrtali naokolo i nešto međusobno govorili na arapskom. I sve bi se odvijalo sasvim tiho, ali bi se svi moji dobri susjedi ipak probudili i skrivećki, iza zavjesa, promatrali što ja to radim. I to u to doba noći, zaboga! Onda bi se jedan od arapa popeo na tegljač i sajlu od dizalice spojio za ono nešto ispod cerade. I uz već pomalo uznemirujući zvuk motora dizalice ispod cerade bi se polako počeo podizati tajanstveni teret pa kad bi već počeo visiti u zraku, ljuljajući se tamo-vamo, ona bi cerada tiho spala. A na sajli bi se zlokobno klatila velika raketa obojena onako u velike testne crno-bijele kocke baš kao i prototip njemačke fau-2 sa starih fotografija. Pa bi arapi počeli okretati dizalicu ne bi li pogodili onu rupu, ali bi to izveli previše brzo pa bi raketa dobila na inerciji i udarila u krov od moje male kućice. Pa bi ja na arapskom, samo malčice glasnije, jebao majku ovim arapima. I onda bi je polako spustili u rupu, kamion bi otišao, a ja bi rupu ponovo prekrio umjetnom travom. A sutra ujutro, dok bi sjedio na krovu i slagao nove kupe, veselo bi svim prolaznicima dovikivao: "Dobar dan! Dobar dan!"