pookapookapookapookapooka

Ja bih stvarno volio da mi zavidite. Envy me. Zove se neki novi parfem, s nekom kujom što me gleda sa plakata sa namjerom da me zabije medijskim čekićem ravno u govno moje jadne svakidašnjice, iz kojeg sam se usudio iskoprcat samo da bi se prokrao pokraj nje i kupio malo kruha i mlijeka. Ali ne može. Sad zavidan stojim na kasi u Kerumu i gledam u tuđe zlatne kartice, dok blagajnica odozdo zavidno gleda u moj veliki prazni novčanik. Ovi sa zlatnim karticama zavidno gledaju nekog s velikom glavom kako izlazi iz terenca veličine T-34 tenka. E baš neću. Ja bi da on malo zavidi meni. Zato jer sam prvak svijeta u asinhronom plivanju. Jer sam korak ispred takta i anticipiram uzrok i darujem ga sa krivom posljedicom. I dok svijet uredno gazi u low-bass ritmu kupi-potroši, na kojeg se nakalemjuju svi drugi mali horizontalni ritmovi i harmonije, pa svijet još i skladno maše ručicama dok gazi, ja padam niz stepenice sa strane i ispuštam zvukove tipa - meeeek, svaki put kad se dočekam na glavu. I, jebote što sam dobar u tome. Daleko izvan svake konkurencije. Inkontestabilno inkozumerabilan. Envy me, jebote, envy!