pookapookapookapookapooka

nedjelja, 19.12.2004.

dixi!

Ležao sam sa jednim kolegom, u hladu, na poslu, preko pauze, ispod nekog hrasta kojemu je valjda bilo lijepo na + 30 stupnjeva. On je obično čitao razne ezoterične knjige. Pa je ovaj put donio Bhagavad Gitu. A to mi je nekako bilo zanimljivije od Kastanede. Pa sam malo provirio, onako, onaj čisti tekst na kraju, bez komentara prevodioca. Koji je sa stražnjih korica gledao pogledom nekog pristojnog čovjeka. I svidilo mi se nekako. Kao, da bi mog'o biti dobro, ne smiješ biti u kurcu. Ide odozdo, k'o i sve druge razumne stvari.
Za to vrijeme mi je kolega pričao kako je bio u velikoj zabludi kad je bio mali. Mislio je da odrasli ljudi znaju što rade. A iznad nas su tutnjili nijemo interkontinentalni letovi, ostavljajući za sobom bijele tragove kondenzata. Pa ja kažem kako valjda ovi što prave avione znaju što rade kad ne padaju po nama baš svaki dan. A ležali smo u nepregledanom dijelu minskog polja. U hladu. Nas dvoje odraslih i Bhagavad Gita. A poslije sam upoznao i čovjeka koji je radio u JAT-u, u tehničkoj službi na aerodromu. Pa mi je rekao neke stvari o ozbiljnim ljudima koji šalju stotine tona da lete iznad naših glava. Ljudi. Kojima će biti oprošteno, iako su znali što rade.

- 15:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>