srijeda, 25.06.2008.
Kad sjecanje pritisne...
.....mili moj,evo prosla je godina od onih trenutaka koji su mi ucinili zivot bajkom,bajkom koja je kratko trajala ali trenuci koje sam provela sa tobom cu pamtiti cijeli zivot...nije nam bilo sudjeno...obecasmo tada jedno drugom svasta,preplavljeni nekom laznom nadom iz dana u dan kovali planove o sreci...a trebalo je tako malo,jedan korak bio bi dovoljan da ispuni sve ono o cemu sanjasmo!
Koliko se poznamo?..cetiri duge godine a ponekad mi se cini kao cijela vjecnost jer toliko te poznam da se ponekad uplasim da su ovo trenuci samo nastavak nekog zivota gdje smo bili jedna dusa u dva tijela...jer kako objasniti sebi da nekog mozes toliko voljeti,toliko poznavati,toliko zeljeti ...da,ispunjavas moje bice vec godinama,ziva si sjena koja se nadvila nad moje postojanje...i doista neznam kako i kuda dalje bez tebe?
Sjeti se,mjesec dana,dan za danom,bio si tu pored mene...smijala sam se,toliko puta sam se nasmijala samo da ne primjetis bol I suze u ocima...ceznula za tobom,brinula se na svaki tvoj skriveni strah...upijala svaki tvoj pogled,svaku miso...kao da sam slutila jos tada da sva ona ljepota o kojoj govorismo nece bit dio naseg zivota,nece biti dio nas...razumjela sam tvoju samocu tih trenutaka,iako mi je bolno padala jer sam znala da ne patis zamnom,ali sve sam razumjela,bila sam dio nje I to sam mogla podnijeti...samo da bi mi ti na trenutak bio sretan!...kako sam te samo voljela,kako te samo volim I u ovom trenutku dok papir trpi moje rijeci...dala bi ti sve,i dala sam ti sve sto si htio uzeti...ali bilo je to malo,premalo da bi nastavila zivot sa tim mrvicama koje mi I sad ponekad dobacis!
Prosla je godina,kao da nije...jos uvjek te vidim onako nasmijanog,sjedis preko puta mene I govoris mi da je sve moguce...jos uvjek si tu,jos uvjek pjesma tece I lomi svaki otpor pameti u meni...i rijeci neke teske bivaju zaboravljene,opomene izbrisane...sudbina me dodijelila tebi,poput roba gospodaru...i ne zalim,prekratak je ovaj zivot da bi ga ispunjavala nekim crnim mislima...neka bude kako mora biti...
nikada nisam bila neki borac,mnoge stvari sam prepustala u ruke sudbine I danas placam za sve to!pitam se da li sam ponekad mogla utjecati na svoj zivotni put I opet mi se cini da bi ponovo bas odradila ovako kako jesam!..cesto se vratim unatrag cetiri godine I pozelim da te nikad nisam upoznala I onda mi bude tesko...ljepota svega onoga sto smo izgradili u tom vremenu baca u sijenu svaku suzu I uzdah sadasnjeg trenutaka.i govorim sebi,tako je moralo biti...znali smo od samog pocetka da ono sto imamo je samo dio onoga sto zivimo,osudjeni na propast ipak smo ustrajali sve te godine...prebirem sjecanje,brojim sve te trenutke kad sam se osjecala poput djeteta koje vjeruje u bajke I zivi kroz njih...
- 15:58 -
