.....Moja razmišljanja....
Do sada sam uvijek na blogu u postovima objavljivala neke tuđe radove koji su me jako dirnuli.
Ovaj post neće biti takav. Već kako se to kaže „mojih ruku djelo“. :)
Jako puno razmišljam u zadnje vrijeme o sebi i životu koji živim. Životu koji mi je darovan od moga nebeskoga Oca a neznam Zašto. Često puta se zapitam: „Dali živim vjeru onako kako bih trebala?“ Pravi odgovor si nikako ne mogu pronaći; znam to da živim malo užurbanim tempom života. Pod užurbanim mislim da neprestano nešto radim, stalno sam u pokretu ako nisam na fakultetu, radim, ako nisam na poslu družim se s prijateljima ili učim. Vjerujem u Boga, svakodnevno se molim i drugujem s njime, idem redovito na Svete mise, ispovjedi i pričesti ali neka praznina je i dalje u meni. Nju ne može nitko ispuniti osim njegove ljubavi koja me ispunjava i za kojom opet čeznem. Jer samo je ljubav sposobna uništiti korijene okrutnosti, podlosti, sebičnosti. Samo je ljubav sposobna pretvoriti zlo u dobro i smrt u život. Vjerujem u ljubav koja je u meni i onu ljubav koja je zbog mene da me otkupi od grijeha otišla u smrt i Uskrsnula dokazavši da je ona stvarno jača od zla i smrti!
Ljubav nas oslobađa od straha. Od straha pred sobom, pred drugima i pred Bogom. I što nam je ljubav dublja i sebičnija, to smo slobodniji. Ne smijemo priznati da nas je strah. Kao što smijemo priznati da nikada dovoljno ne ljubimo. Ali smijemo biti i radosni što smo na slobodu i ljubav pozvani i što se smijemo nadati da ćemo zajedno za slobodu i ljubav postajati sposobniji.
Jer smijemo računati jedni na druge i jer nam je Duh Božji darovan: Svi smo jednim Duhom napojeni.. 1Kor 12, 13
„Dali sam stvarno na dobrom putu ili samo mislim da jesam?“
Nadam se da nisam promašila, živim svoju vjeru dostojno i svjedočim ju svojim svakodnevnim ponašanjem. Mnogi me u zadnje vrijeme znaju pitati o Isusu i mnogim drugim događajima iz Novog zavjeta kako sam tada radosna što mogu posvjedočiti za Krista. Koračam i trudim se ali odgovor još tražim, vjerujem da ću ga izmoliti uskoro.
Trag odgovora pronalazim u knjizi Mali princ :) kada on kaže dok se odmarao: „Pustinja je lijepa...ono što pustinju čini lijepom jest spoznaja da se u njoj negdje skriva izvor.“
Taj citat sam odabrala samo zato što je moj put do Isusa posut trnjem, brojnim problemima i nevoljama i ponekad izgleda baš poput pustnje koja je ublažila oštrice trnja. Iz koje sam toliko žeđala za izlazkom na izvor žive vode. A voda je simbol Božjeg osobnog darivanja, čišćenja, oslobođenja od zla i grijeha u meni, simbol pokapanja i uništenja svega što me zarobljava.
Voda nam gasi žeđ, voda nam daje sigurnost da se i kroz pustinju može ići naprijed.
|