četvrtak, 31.08.2006.
Ne razumijem!
Ne razumijem zašto se više ne proizvode levisice 544? Tko god ih ima, voli ih, tko ih nema i vidi ih, želi ih. Zbog nečije mudre odluke da se te traperice više ne šivaju, ja ove postojeće čuvam kao kap vode na dlanu, uskoro ću sa strojnog preći na ručno pranje da budu izložene što nježnijem tretmanu i da mi duže traju... Ne razumijem zašto nema negazirane cole? Volim okus coca cole, ali da popijem bilo kakvo gazirano piće, mogla bih odmah i spremiti stvari za bolnicu jer bih dobila takvu upalu grla da liječenje doma ne bi ni došlo u obzir. Colu u plastičnoj boci mogu promućkati da "izađe soda", ali u kafiću ne mogu kad dobijem staklenu, punu i otvorenu. Tolike budalaštine proizvode, a za mene nema negazirane cole! Ne razumijem ljude kojima je teško razdvojiti kućni otpad, pa u za to namijenjene kontejnere bacati staklo, papir, plastiku. To zahtijeva 3 minute više tjedno, a jako je važno. Ne razumijem kako se nekome može sviđati smeđi auto. Ne razumijem roditelje koji svom osmogodišnjem sinu daju izblajhati pramenove, ne bi li mali izgledao cool. Što će taj malac tražiti za 5 godina?! Ne razumijem, ne razumijem i gotovo! **Što se mog posla tiče: od ponedjeljka kreda, ploča i pune učionice, jeeee! Djeca (moja, ne školska) su mi bila glavni razlog i ne mogu se primiti stresnijeg posla, a istovremeno željeti treće dijete... Ne mogu, neću, ne moram, ćao!** |
- 23:05 - Zagenzi (31) - Šrajbenzi - Permalinkenzi
srijeda, 23.08.2006.
PR - Poli??
Jednom je morao doći i taj dan. Primamljiva ponuda vs. Posao u školi. Vi koji me duže čitate i poznajete znate da volim svoj posao u školi i da obožavam te klince koji više i nisu tako klincasti, djeca u dobi od 15 do 19 godina su mi inspiracija i prekrasno društvo i presretna sam što radim ovaj posao. Kako je taj posao plaćen, to znamo svi (ne želim reći da je jako loše; osrednje, obzirom na okolnosti), no moja obitelj ne živi od moje plaće pa mene to ne opterećuje, što je i jedan od razloga moje zaljubljenosti u školu. Da moram od ove plaće živjeti, vjerojatno bih bila nezadovoljnija, ovako uživam i radim s velikim guštom. No, jučer sam dobila ponudu za drugi posao! I san mi je noćas bio isprekidan, i tisuću dvojbi imam... Radila bih kao PR-šefica za jednu veliku, poznatu stranu tvrtku kod nas. Ponuda je više nego laskava, plaća je takva da me brojka ostavila na neko vrijeme bez teksta, no i obaveze su, dakako, bitno veće od onih u školi. Moje znanje stranih jezika je prva stvar zbog koje su me pozvali, a onda sam se još lijepih komplimenata naslušala na svoj račun ("Djelatnik u PR mora biti oku ugodan, atraktivan, ali decentan, elokventan, informiran, brz, po potrebi diskretan, po potrebi upadljiv, ..., a mi smo to našli kod Vas!" - znaju me iz vremena kad sam simultano prevodila na jednom seminaru), pa sad kad sam se svega toga nauživala i umislila se do nebesa, tražit ću od Dariusa da se oformi neka Übercool lista za mene i još par takvih... Ma šalu na stranu, ljudi moji, u velikoj sam dilemi! Kao curica sam se zamišljala kako u skupim odijelima i štiklama jurim sa sastanka na sastanak i nemam vremena ni za ručak, ali zato sam faca u svom poslu i rasturam na sve strane, no taj me san do danas nekako napustio. Jer imam muža koji ima sve to (osim štikla, to ne nosi) i vidim da mu nije lako ni zabavno, rijetko imamo normalan vikend ili godišnji odmor, razina stresa je visoka, a sve se nekako vrti u začaranom krugu, više posla, više novca, manje vremena... Ja sad volim svoj raspored sati koji kaže da sam četvrtkom gotova s nastavom u 12.40, a petkom u 11, volim lagano i uvijek poznato gradivo i uvijek iste probleme s pasivom ili indirektnim govorom. Volim biti doma sa svojom djecom i imati vremena za njih. Ali opet negdje u glavi rovari taj mali PR-crv i nudi mi službeni auto, mobitel, odjeću, predivan ured (bila sam u njemu, jaoooo!) i sjajnu plaću, nudi mi da sama odaberem suradnike kojima ću šefovati u bilingvalnoj radnoj atmosferi, nudi mi relativnu fleksibilnost jer znaju da imam malu djecu (tu sam malo skeptična, ali ako dođe do potpisivanja ugovora, još ćemo o tome razgovarati). Onda opet prosvjetni crv kaže: Ali morat ćeš putovati bar jednom u 6 tjedana! A PR-crv kaže: Ali ti voliš putovati!... i tako, dok se ta dva crva razgovaraju, ja razmišljam. Ostavili su mi vremena do početka listopada, morala bih se izjasniti i u školi čim prije jer nastava samo što nije počela... |
- 19:23 - Zagenzi (60) - Šrajbenzi - Permalinkenzi
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Moj svagdan. Ovdje nećete čitati o aktualnostima, neću vas upućivati na novosti  i zanimljivosti na webu, ovo je moj dnevnik.
Pogled
 U tvojim očima kadikad Tajanstven jedan pogleda sine. Al tek što sine već i mine. Što skriva u svom čudnom sjaju Taj odraz bogate dubine? Da l' bol, što neće da se smiri? Ne znam, gonetam uzaman. Il bljeskom tuge iz njeg viri Nesretan, davni neki dan? Ili je san, duboko snivan, Nikad neostvaren al divan, Što svagda će mi ostat skrit, A tvoga bića on je bit. Dobriša Cesarić |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||