21.03.2011., ponedjeljak

Krv

Kao i sve moje priče, ova opisuje stvarne događaje. A kako ti događaji uključuju krv i patnju, preporučam preskakanje. Bez zezancije. A ako ipak počnete čitati i ne svidi Vam se, sjetite se da postaje samo gore.


Prije puno godina, na liječničkom pregledu za Srednju policijsku školu, upoznao sam jednog dječaka (tada smo još bili dječaci). U grupama po četvorica smo ulazili na vađenje krvi, a ja sam bio u redu iza njega. Kao i svi prije njega, sjeo je na stolicu, zasukao rukav i pružio ruku. Za razliku od svih drugih, kad mu je medicinska sestra pokazala iglu, samo je okrenuo očima i prevrnuo se na pod. Podigli smo ga na krevet i ostavili ga u nesvijesti. Moje vađenje krvi je prošlo bezbolno, te sam sjeo u kut i čekao (kad su nam izvadili krv, sjedili smo u kutu par minuta da vide hoće li nam biti dobro). Nakon par minuta, onesviješteni dječak je došao k sebi. Polako se pridignuo i sjeo na krevet. Sestra je izvadila krv još jednom iz naše grupe, te se okrenula dječaku i rekla da je on idući. On je isti tren ponovno okrenuo očima i prevrnuo se na leđa na krevet. Nije niti vidio iglu niti krv, a opet se onesvijestio. Ne moram niti reći da nije prošao liječnički niti je primljen u školu. Kako mu je uopće palo na pamet prijaviti se?


U drugoj situaciji, također prije dosta godina, našli smo se na tučnjavi više osoba. Našli smo mladića kojem su promijenili osobni opis - nos mu je bio skoro veći od ostatka glave i užasno je krvario. Pokušali smo mu zaustaviti krvarenje, ali nikako nismo uspijevali, te smo zatražili hitnu medicinsku pomoć. Oni su brzo došli, te smo mladića polegli u njihov kombi. Kad je bolničar zatvorio vrata kombija, sjetio sam se da nisam pitao u koju bolnicu ga voze. Otvorio sam vrata i imao sam što sam vidjeti. Bolničar i razbijeni mladić su davali prvu pomoć liječnici. Iz nekog meni nepoznatog razloga (budući da se u službi vjerojatno nagledala i puno gorih ozljeda), liječnica se onesvijestila vidjevši kako krv teče iz mladićevog nosa. Samo je klonula na pod kombija, a mladić je ustao i pomogao bolničaru smjestiti ju na krevet. Kako smo imali drugih briga, zatvorio sam vrata kombija, te su otišli u bolnicu. Koju? Vjerojatno najbližu…


Zašto pišem o ovome? Zato što pogled na krv nikome ne sjeda dobro. Nekome to ide malo bolje, nekome lošije, a osjećaj često ovisi i o samoj situaciji. Nama je, na žalost, pogled na krv često nešto najnormalnije.


Zaprimili smo dojavu čovjeka koji je čuo buku u susjedovom stanu, a kada je pokucao na vrata, nitko mu nije otvarao. Kako je vidio da u stanu gori svjetlo, a čuo je i upaljen televizor, zaključio je da se nešto dogodilo. Došli smo i pozvali vatrogasce. Dečki su brzo došli, razvalili vrata i maknuli se, a stariji kolega je polako otvorio vrata stana. Vidjeli smo hodnik dužine četiri do pet metara potpuno prekriven krvlju. Krvi je bilo na podu, na stropu, na zidovima… Na zidovima su se vidjeli i krvavi otisci ruku. Odmah smo sve otjerali iz hodnika, te smo izvadili pištolje. Kolega se predstavio i pozvao da svi izađu iz stana na hodnik. Nitko nije izlazio, a iz stana se, osim televizijskog programa, ništa nije čulo. Kolega je pokušao zakoračiti u stan, ali nije imao gdje stati - cijeli pod je bio krvav. Na kraju smo shvatili da nema smisla paziti i brinuti o tragovima, te smo polako ušli u stan. Prva vrata su bila zaključana iznutra, a radilo se o kupaonici. Pokucali smo, predstavili se i pozvali onog unutra da otključa. Nitko nije odgovarao. Kolega je ostao paziti, a ja sam krenuo dalje. Iduća vrata su bila vrata spavaće sobe. Bila su otključana, te sam ih širom otvorio i posvijetlio svojom baterijom. Soba je bila čista i uredna (kao da nema veze s hodnikom), a u njoj nije bilo nikoga. Krenuo sam dalje i došao do kuhinje. Ovdje je prizor bio užasan. Na stolu se nalazio tanjur s večerom, a večera je bila krvava. Krv po cijelom stolu, stolicama, elementima, sudoperu, šparetu, frižideru… posvuda. Pored jedne stolice se nalazila plastična kanta. Naravno, bila je puna krvi (je li itko gledao film „Sedam“???). Sve je bilo puno krvavih otisaka dlanova i stopala. Prenio sam kolegi što sam vidio, te smo punu pozornost posvetili kupaonici. Pozvali smo vatrogasce da provale i ta vrata. Brzo su ih razvalili, ali ih nismo uspijevali otvoriti, kao da ih je netko držao s unutarnje strane. Kako se radi o staroj zgradi s otvorenim hodnicima, prozor kupaonice je gleda ravno na hodnik. Vatrogasci su donijeli ljestve i razbili taj prozor. Čast prvog pogleda je pripala meni. Naravno, kupaonica je bila sva krvava, a na podu je ležalo krvavo tijelo čovjeka odjevenog samo u gaće. Uvukao sam se kroz prozor i utvrdio da je čovjek mrtav. Već se i ohladio. Za mnom je ušao i jedan vatrogasac, te smo potpuno razvalili vrata kupaonice kako bi imali bolji pristup. Mrtvo tijelo je pripadalo susjedu koji je stanovao u tom stanu, a ulazna vrata su, kao i vrata kupaonice, bila zaključana iznutra.


Što se dogodilo? Čovjek je bio teški alkoholičar i umro je od relativno uobičajene alkoholičarske bolesti - rupture jednjaka. Radi se o iznenadnom puknuću stjenke jednjaka, kod koje dolazi do obilnog krvarenja i smrti (od iskrvarenja, ne od gušenja) u roku od svega nekoliko minuta, a ponekad i sekundi. U ovom konkretnom slučaju, čovjek je, odjeven samo u gaće, sjedio u kuhinji za stolom i jeo večeru, te gledao televiziju. Vjerojatno je osjetio bol u vratu, te je počeo krvariti na usta. Otrčao je do sudopera i pokušao isprati krv vodom, ali nije uspijevao. Krv mu se počela slijevati prema želucu, te je počeo povraćati. Ispod sudopera je izvukao plastičnu kantu i povraćao u nju, pri čemu je ponovno sjeo na stolicu. Kako se stanje nije smirivalo, otrčao je u kupaonicu, gdje je povraćao u WC školjku. Budući da je do tog trenutka već izgubio previše krvi, klonuo je na pod i preminuo. Je li patio? Liječnici kažu da nije. Sve opisano se dogodilo u par sekundi, a pokreti su bili nagonski i automatski.


Tada sam mislio da je to nešto posebno. Do danas sam bio na nekoliko takvih slučajeva, a za još nekoliko sam čuo. Međutim, ovaj je bio najodvratniji.


Često se sjetim dječaka s početka ove priče. Volio bih znati gdje je završio i je li ikad vidio pravu krv… Također bih volio znati što je to izbacilo liječnicu hitne medicinske pomoći iz radnog takta… A najviše bih volio znati zašto se takve stvari ne događaju i meni…


- 22:01 - Komentari (8) - Isprintaj - #

< ožujak, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Komentari On/Off

Oduvijek sam želio biti policajac. Skoro svako dijete (ženska djeca nisu izuzetak) prođe kroz tu fazu, ali meni se uvukla duboko u podsvijest i ostala tamo. Imao sam sreću da mi se poklope povoljne okolnosti, te da mi se taj san i ostvari.

Završio sam Srednju policijsku školu, a nakon dugogodišnjeg rada i Visoku policijsku školu, te bezbrojne tečajeve stručnog usavršavanja. Cijeli svoj radni vijek sam proveo na ulici u našem najvećem gradu.

Svjestan sam da sam zbog posla puno toga izgubio, ali sam sretan što sam uspio pomoći velikom broju ljudi. A da sam samo jednog od njih spasio, isplatilo se.

Kroz godine sam vidio svašta, a uvijek me ljutila činjenica da ljudi nisu dovoljno upoznati s našim poslom. Mišljenje o policiji stječu uglavnom kroz medije (koji su najčešće negativni budući da se prodaju jedino loše vijesti), a najviše (i najžalosnije) kroz TV serije i filmove. Koliko god te radnje i zapleti bili maštoviti, nikada neće moći kopirati raznolikost stvarnih situacija.

Ja sam hrvatski policajac.
Ovo su naše priče.