Gospoda gadovi
|
Tijekom službe, puno puta sam bio u prilici uporabiti sredstva prisile. Teške ozljede sam nanio samo u nekoliko slučajeva, dok je lakih bilo puno više (u lake se ubrajaju i ogrebotine od lisica). Tijekom tih uporaba i sam sam bio više puta ozlijeđen, ali srećom nikada ništa strašnije - ogrebotine, masnice i istegnuća. Neki ljudi su se žalili, a neki i privatno tužili, ali nije mi utvrđena niti jedna nepravilnost (nisu se žalili na prekomjernu uporabu sile, nego na postupak koji je doveo do sile). Zašto nema nepravilnosti? Dvije godine Srednje policijske škole nam je razrednik (stari policajac sa 30 godina iskustva koji nam je predavao pravila policijske službe) ponavljao: „Svi oni prema kojima postupamo su gospoda, a čak i ako su gadovi, onda su gospoda gadovi.“, čime je želio reći da naše osobno mišljenje nije bitno, nego da je bitan samo posao i samo zakonita policijska ovlast. Naravno da je njegov tekst bio puno opširniji i detaljniji, ali je rekao da ako i sve zaboravimo, ovu rečenicu sigurno nećemo. Nekada mi je žao što neki moji rukovoditelji nisu prošli njegovu nastavu. Nije problem kada se ljudi žale, to je njihovo pravo. Problem je kada ne vjeruju niti rukovoditelji. Pogotovo kada se radi o ozljedama, često im nije na pameti saznati što se točno dogodilo, nego osigurati se da ne bi nešto bili odgovorni. Naravno da nas trebaju nadzirati i usmjeravati, ali nekada dođe do bolesnih situacija. Jedne noći sam radio s kolegom s kojim sam išao u školu (imali smo istog razrednika i prošli smo isti put). Šef smjene nas je uputio na intervenciju koju je zatražilo više građana navodeći da njihov susjed, imenom i prezimenom, ima tulum u svojoj kući i da ne mogu spavati od buke. Došli smo i vidjeli da se stvarno radi o tulumu, jer se čulo da u kući ima više ljudi, iako se u nju nije vidjelo zbog spuštenih roleta na prozorima. Kucali smo i zvonili, ali kada su čuli da smo policajci, nisu željeli otvoriti vrata. Kako nemamo ovlast nasilnog ulaska u tim situacijama, otišli smo na druge intervencije (protiv vlasnika se svejedno naknadno podnosi prekršajna prijava). Nakon pola sata, građani su ponovno zatražili intervenciju policije. Nakon našeg odlaska, kuća se ispraznila i glazba je prestala, ali je vlasnik izašao na dvorište i prijetio da će zaklati onoga tko mu je pozvao policiju. U ruci je držao nož. Susjedi su čekali da se smiri i ode spavati, ali kao nije prestajao s galamom, pozvali su nas. Žurnim ponovnim dolaskom na adresu, na dvorištu kuće smo vidjeli mladića koji je iz sveg glasa galamio, a u ruci je držao veliki kuhinjski nož. Na glavi mu je bila vidljiva poprilično velika rana. Na rani se zgrušala krv i više nije krvarila, ali mu je lice bilo potpuno krvavo, kao i vrat, leđa i prsa. Naredili smo mu da odbaci nož, klekne na pod i podigne ruke u zrak. Počeo je neartikulirano galamiti, te je krenuo prema nama. Izvukli smo pištolje, ubacili metak u cijev i ponovo mu naredili da stane. Iako vidno alkoholiziran, tada je vjerojatno barem malo shvatio ozbiljnost situacije (zvuk repetiranja oružja u tihoj noći govori više od tisuću riječi), te je poslušao naredbu. Prišli smo mu, a ja sam mu odmah stavio lisice. Nije pružao nikakav otpor i nije više galamio. Rekao je da je glavom udario u luster u kući, te da je puno popio i razljutio se na susjede, jer su mu zbog njih svi prijatelji otišli s tuluma. Pregledom kuće vidjeli smo da se u sobi nalazi veliki stakleni luster koji je za strop pričvršćen žicom kojom se može spuštati i podizati. Po mraku ga je netko, najvjerojatnije iz zezancije, spustio u razinu glave, a vlasnik kuće je prvi naletio. Obavili smo razgovor i sa susjedima, te smo potvrdili da nije bilo tučnjave i da vlasnik kuće najvjerojatnije govori istinu. Zaključali smo kuću i krenuli u postaju. Dok smo ulazili u postaju, na vratima je stajao šef smjene. Kad je vidio da privodimo krvavog i vezanog mladića, uhvatio se za glavu i počeo derati na nas. Da što si mi mislimo, da ćemo dobiti otkaz, da neće on nastradati zbog nas... Nije želio niti slušati objašnjenje događaja. Nije nas pustio u postaju, nego je rekao da privedenog odmah vozimo na liječnički pregled i da se kod liječnika snalazimo kao znamo. U takvim situacijama hitna medicinska pomoć dolazi u postaju, ali smo ovoga ipak odvezli na najbližu hitnu kirurgiju. Dolaskom u bolnicu, ponovila se ista stvar kao i u postaji. Liječnik je odmah počeo vikati da nismo normalni, da kako možemo nešto takvo napraviti čovjeku… Kad uzmemo u obzir da je bilo ljudi u čekaonici, prizor je bio nezaboravan. Objasnili smo mu što je bilo, a on je rekao da ćemo to tek vidjeti. Ušli smo u boks, te je objasnio privedenom da je na sigurnom, da ga nitko neće tući i da slobodno kaže kako su ga policajci istukli (znači, ne „što“ i „ako“, nego odmah „kako“). Tu sam ja već lagano izgubio strpljenje, te sam ponovio liječniku što je bilo i rekao mu da mu očisti i zašije glavu, ako je to potrebno, te da ga vodimo u postaju na triježnjenje. Bezobrazno mi je odbrusio da skinem čovjeku lisice i da izađem iz boksa kako bi oni mogli nasamo porazgovarati. Objasnio sam mu da je privedeni alkoholiziran, da je i sam rekao da pije cijelu večer i dobar dio noći, da je sam rekao da je agresivan („prgav“) kad popije, da je pri intervenciji bio agresivan i naoružan, te da mu zbog svega navedenog neću skinuti lisice. Za pregled glave mu nisu potrebne slobodne ruke, a ne želim preuzeti odgovornost za eventualni napad na medicinsko osoblje. Kolega i ja smo izašli iz boksa, a liječnik je iza nas zatvorio vrata. Ljudi u čekaonici, koji su slušali cijeli razgovor, su nas gledali kao da smo životinje. Naravno, nije prošlo niti 30 sekundi, a iz boksa se čulo razbijanje i galama. Utrčali smo unutra i vidjeli da je privedeni ustao sa ležaja, te je prevrnuo neka metalna kolica i iz sveg glasa vikao na liječnika vrijeđajući ga raznim riječima. Kad je vidio da smo mi ušli u boks, ponovno se smirio i sjeo. Liječnik je bio zaprepašten. Očistio mu je glavu, te je ispalo da se radilo o ogrebotini koju nije trebalo šivati. Ozljeda nije bila teška, ali kako je krvarila i kako se krv zgrušavala, činila se puno strašnija. Sanirali su ga za nekoliko minuta, a liječnik nije više progovorio niti riječ. Svejedno nije želio napisati ono što smo mu mi rekli o događaju, čak niti kada je privedeni to potvrdio. Napisao je nešto kao: „Doveden po policajcima s ozljedom glave. Ozljede lake s mogućim komplikacijama“. Vjerojatno nije mogao smisliti ništa neodređenije. Privedenog smo vratili u postaju i spremili na spavanje (triježnjenje). Podnesena je prekršajna prijava, te je idući dan sutkinji opisao događaj kao što smo ga mi napisali i priznao prekršaje. Dobio je uvjetnu kaznu zatvora, čime smo bili zadovoljni. Nikada više nismo bili kod njega na intervenciji. Od tog događaja je prošlo više godina. Još uvijek radim pod istim šefom. Još uvijek znamo načeti tu temu i još uvijek mi ne vjeruje. Često me kod uporabe sile zna opomenuti da mi se ne ponovi ta noć. Da, zaboravih napomenuti. Rečenica mog razrednika se odnosi i na naše rukovoditelje. Ma što mi osobno mislili o njima, dok radimo, oni su za nas gospoda. Relativno često ispadne da su i veća gospoda od gospode prema kojoj postupamo. |
