širina te uvale fascinirala je oči. to su one zrake predvečerja koje se sa mnogo vode uvuku pod kožu. trebalo bi ih sretno upotrijebiti ali uvijek postoji sumnja. kao tkivo plesačice koje se uvlači pod pogled. u pore. u usne.
u vrat i bradu.
bijela aura sunca pospano nestane. u prolazu takvom pojavljuju se prvi znakovi na nebu.


Ličinke uspomena vise sa plafona. On je bio kao drugi dan. Potpuno nepredvidljiv i živahan jutrom, umotan u dugački ručnik nakon tuša ljeskao se u sjajnim pozama, objašnjavao kako je spavanje, kao i san, gubitak za radoznale ozbiljne namjere.
Tko zna kako je sad, je li pronašao ključ, ili ga i dalje proganja lavež napuštenog psa.