kiša je pljuštala
zalijevala prozore
sve jače, veselije
umjesto zavjesa
vidjeli su se
pokrivači umjetne
nostalgije
osjećala se slabost
u nogama
prvorazredni odjeci
bijega
kreacija niti još
postoji
niti koje si iskreirao
i možeš ju
upotrijebiti ako ne
želiš izaći
ponekad je osjećaj
obostran
hvatanje opsjene
ne pitam te
dišeš li, ili gdje si
samo jesi li
ili jesi
i to je sve

ne dodiruj me
dok ne odletim visoko
i ne daj zvijeri da mi uzme meso

podari mi ptice
i snjima vječno siđi
na moja ramena

ne dodiruj me
ali mi pričaj o lutanju
pričaj mi o vodoskocima i vjeri

ne daj da mi te otmu
tvrda rogobusna snoviđenja
i lisice

ne diraj mi utrobu
ali mi pjevaj o noći
koja ti je izrodila biće, i strasti, i ugrize

i pri svemu tome neka ispliva tvoja nježnost
iskrena, nepatvorena, i vjetrovita
poput maestrala

i daj me svakom, kada me se odrekneš
neka vide ljudi
da si neizmjeran, hučan poput krda divljih konja
i da su na me sjali tvoji tragovi
neizbrisivi otisci



( dječja pjesma)


gladiator

Nekad mi je bila želja osnovati svoj bend
Nešto sam kratko svirala klavijature
I onda putovati kombijem ljeti u kratkim hlačicama
I majicama na bretelice sa cvjetićima
Bila bi tu još tri instrumenta
Koje su svirali moji prijatelji..
Nije se dogodio bend, ali mi smo znali svirati do kasno u noć
Po plažama i trgovima

Zatim bi došla policija i rastjerala nas zbog remećenja javnog reda
I mira
Ali mi smo nastavljali
dalje
Jednom nas je jedna pospana babetina polila hamperom vode
Jer smo joj svirali pod prozorom, a nije još bila ni ponoć
Eh ti ludi dani, puni ljubavi, smijeha, i kojekakvih nespretnosti
A tek noćna kupanja, pa smo skrivali jedni drugima odjeću
I tako trčkarali goli po plaži pregledavajući grmlje
Uz male logorske vatrice igrali smo igre istine
I tu bi se svašta izdogađalo, od urnebesnih valjanja do svađe
A zatim bi mrtvi umorni i gladni krenuli svojim kućama
Još uvijek ima tih druženja do jutra, uz more, na osami
Ali čini mi se rijeđe
Interesantniji su neki drugi sadržaji

sanjam ponekad
nadničare, i njihove mađioničare
kako liježu u ponor pakla

i njihove crvene patke, sa pozlatom
na crnim krilima, kako se u plitkim
kadama kupaju

šetačice uz rijeku
natkrite kišobranima, sa ugibanim laktovima
i pod žutilom sunca, slamnatih šešira

i nježno zelenilo breza
lišće što se spušta prema rumenoj travi
uz zalazak

bi li uspjela tada uhvatiti

žarki otisak usana na papiru
oplahnuti
u vrh sjenika utaknuti

ispod tog nekog
ja najviše vidim plavog neba
i njega, stvorenog iz zaljublljenosti

možda ga težak put
donio baš pred moja vrata
i poigrao se

ponekad mi noge ostaju sjajne
a znam koji dio ti
najviše ljubiš

ponekad idem od kreveta
do kreveta
a znam koji krevet ti
najviše ljubiš

kad otvorim šare
najviše plavog neba vidim
i pričin je da nema više ništa

da je san uokviren






...

Nesretni ljudi uglavnom upotrebljavaju tzv. ružne riječi.
Zapažaju najviše događaje sa negatvnim posljedicama.
Pa čak su im i zanimanja pomalo takva, teška.
Njima sve podosta odiše monotonijom, zavišću, ...
Izvana zapravo znaju vrlo prijetvorno pričati o sreći i zadovoljstvu koje
na žalost, zahvaljujući svojoj prirodi nikad ne dostižu, ili pak u vrlo
neznatnim tragovima. To zapravo i ne znači da su oni u nekom
preživljavajućem problemu. Jednostavno su to prihvatili kao svoj imidž.
Rijetko kada ćete od nesretnog čovjeka dobiti podršku za neki svoj
projekt. Izuzev ako su i sami sudjelovali u osmišljavanju.
I nemojmo se zavaravati, oni često dijele dobronamjerne savjete i sa
smiješkom šeću kroz grad unatoč svojoj teško podnošljivoj nutrini.
To su ljudi koji s visoka osuđuju sve i svakoga, iako pravi problem
leži zapravo u njima..a dijeleći savjete dostižu neki podnošljivi nivo
svoje prirode.

Sviđaju mi se te tri riječi..

širina te uvale fascinirala je oči. to su one zrake predvečerja koje se sa mnogo vode uvuku pod kožu. trebalo bi ih sretno upotrijebiti ali uvijek postoji sumnja. kao tkivo plesačice koje se uvlači pod pogled. u pore. u usne.
u vrat i bradu.
bijela aura sunca pospano nestane. u prolazu takvom pojavljuju se prvi znakovi na nebu.


Ličinke uspomena vise sa plafona. On je bio kao drugi dan. Potpuno nepredvidljiv i živahan jutrom, umotan u dugački ručnik nakon tuša ljeskao se u sjajnim pozama, objašnjavao kako je spavanje, kao i san, gubitak za radoznale ozbiljne namjere.
Tko zna kako je sad, je li pronašao ključ, ili ga i dalje proganja lavež napuštenog psa.