Ne nosim te više
kad zaspe dan na mojim leđima
Ne nosim te više, kada ponoć zasvira oblacima
u njedrima tad skrivam zaspalu radost od gromova
Ne vidim te više, ne pristajem ko skela, davno,
na dokovima
Nisam na putu neizvjesne učmalosti
Nisam nadohvat hvalospjevima iz mašte
A ni grm ruže nisam, onaj koji obrezan u proljeće
čeka novi cvat
Ne strepim više pod koracima ništavnosti
Ne gledam polutke neba kao stigme
I boje su već otišle iz mene
Oluci tjeskobe otupjeli su od svježine kiselosti
od tame nemira, i od krune nevremena
Ne grozim se više otrovanih pašnjaka
I ne podmićujem uvele zore
Ne vidim te više
Duplje su u konopima jute
izgubile ime