ti postojiš, mirno
tvoj svijet je od papira, ti si skot
novo proljeće, nova era,
zombi

a put je dug, pa se vraća
pa ponovo, dug, dugačak, metabolizam mu je tečan

gdje šuti crveno nebo
i bijeli piloti pohode plavoću

uvijek dođeš, pa odeš, bez čovjeka
u oku kunića
u zrnu grozda i oskoruši zreloj
se sakriješ

ručak je na stolu, kameni zidovi oko nas
kuckaju čekići, i trube motori
vjetar nam miluje oduške

san sniva, na kraju polukugle budno crveno nebo
a na drugom kraju, sakriven, u tami, mjesec