kako su pusta ova tvoja brda
gola i snježna
kamena i slavna
kako su pusta kad zapuše bura
kad jugo odnese tvoja grlena ramena
kad toplina s tvoje kože
zaboravi cvasti

kako su pusta ova tvoja brda
dok ti ne raširiš par svojih bijelih jarbola
i saviješ ih oko krila žene
kako smo mali
dok čekamo svitanje i hrapave ruke

natoči još malo vina
da nam se koraci prividno spoje

i zatalasaju kao jedan u tangu
šutljivost nije prijezir
i mnogi se ne boje šutnje
niti su prazni

caruje na rivi tvoja površna priča
a stari lisac se smješka
i viri kroz nabore škure
uokvireni su nestvarni, pohađaju zatone

voljeti je više nego dovoljno
piti iz vrča smijeh iz tvojih očiju koji ispire ugrabljeno zlato
nerazgovjetno mucaš, dok te priželjkuju
morske sirene, i mačke, i dok stazama lutaju slavuji

opet pjeva tvoja mirnoća
zavrti se večeras oko mene
omotač će nam biti od gomile papira
i papalina, od cvijeta oleandra
poplijevit ćemo korov oko sunca
što se hvata
i uhvatiti za rep tu rijeku snova
koja nas prati