elizejske poljane, kao naša m.
ispod nadstrešnica proviruju svjetla
stabla su već gola
stari umjetnički paviljoni
otkud sličnost ?
u vrtu stajačice šute, treba doći danju
čekati da breze pozelene ponovo
u bijeloj kori drveta
skrivena zraka oka
kutovi znakovlja
hoćemo li preko ceste,
do prozora koji svijetle ?
da se možemo pozdraviti, stisnuti
čežnje
da ti priznam poniznost
a ti meni ništavilo spokoja
ili ćeš ipak do rijeke, da ne čujem
što govoriš
da ne vidim pokornu rulju iza tebe
malo mi je tijesan tvoj osmijeh
al mi je zato nova tvoja koža
grane su zakrivljene
poput tupih pokreta
pretvorio si se u bocu
i postao moj
savršeni ljubavnik
otkud sličnost sa prozorima nebodera
otkud buka znanca povijesti naše
otkud trnci predostrožnosti
otkuda da krenem sjenčati
tvoje otvorene usne

bio je lijep te noći
takav je i otišao iz mene
neki novi klinci bacaju petarde
skaču i plaču u susjednoj sobi

a mi smo tad, pospani, pred jutro
oblačili vunene džempere
i ispod podočnjaka se smješili
jedan drugome

balerinke su prehladne za danas
rekao si
ali nisu bile za jučer, jer vozili smo se
po zavojima strasti krivudali

snijeg je gusto padao
i ometao ti pogled
ja sam se smijala
na zadnjem sjedištu

izvukao si iz mene slike zmajevih gnijezda
( nešto slično čovjeku, i ženi, i ničemu )
izvukao si kovitlace koji označavaju srkanje iz čajnih šarenih šalica

samljeo prizore iz tamnih, škripećih soba
i puštao mi pjesme natjecanja hrabrosti.

jasnije su kišne kapi s vjetrom, i snovi koje uživaju veprovi,

ljubavnička napetost samuraja i vreli vrat.

zalutali smo jedno pored drugog,

u toj utjecajnoj sredini

nitko nije niti pomislio da smo usmjerili vrtnju prema onoj
zaspaloj mačjoj vrevi iza kulisa

nastojati ću biti loza koja procvjeta u rujnu,
koturati klupko prostirke koja se veličanstveno šepuri po podu.
više nego ikad , potrebni su mi nosači
koji će sakupiti raznovrsne težnje

ljubavi


što sve ima veze sa ljubavi
što uzrokuje stanje ljubavi
zapisujem li ja svoje ljubavi

ne isključujem te, i želim

put kući za božić, melodija srca
ti, moje slatko lice, licitaru
na pijesku je mnogo biciklista
sa kapama, a u oku
zlatni odsjaj , pop up hram,
vrane i smjerokazi
sa obližnjih vrhova planina
teče puno snijega

ispod tvog trbuha
viri jutro
u snažnom naletu, zaglušena
ne želim, zagušena
viriti, u ljubav.
zlosretnice, dijete, požuruj
pod blato, bistrinom piše nebo

krugovi plameni odriču se
vlasništva, a ona je
stanovala u tom tijelu,
kako sad da probode
sloboda