ne okrećem ti leđa, samo spajam
samo spajam kože i igle borova
samorasipam pinjule
u tom čudesnom vrtu postoje jedna tamna vrata
a oko
staze kamene kuće
i nisko raslinje,
sve je tamno i zeleno, sve osim kamena,
a staza, ona vijuga, obavija kao prsten
iza nas se pruža more,
duboko i plavo, i muči, muči..
iza
iza naših leđa je duboka tišina, neimanje vremena
drugi svijet pun smiješnih pomisli,
masna tijela, glasni smjehovi
velike rupe u koje upadaju naše strune
u slijedovima dopiru do mene
prodorno ulaze, pa jenjavaju, kao mljackanje gumenih čizama
po mokrom kamenom blatu

snove rastapam kao crte. kao točke. kao lomljivost.
kao strijelice. kao točke. kao krovove.
ljubičaste smeđosti prekrivam krznom leoparda. neka strana noć, neki
grad stranac, neki poslovni ručak ojeden odprije, neke ruke koje se ne miču.
osjećaš da odlaziš, a ne znaš reći kamo to ideš. sasvim oronule utege
taktova vucaju po plazmi, i ne daju znati, kamo to ideš.
ne više, ne ikad, ne nikad, ne uzmi previše, tu je zamka.
sivilo natapa bakreni osmijeh domorotkinja. nijemost je tu normalna priča
o neutaženosti.
vapno u šetnjama zamajava trikovima. u oceanu je uvijek vruće.
toplo, kratko traje dan.
nikada ne gledaj unatrag. zar ostavljati pjesme paravana nije najveća
ludost što postoji. zar mogu. zar se ne zna.
nije li lako. moći biti, izgubiti um, moći ko heroj ne znati za herojstvo.
naizgled smo uvijek u prednosti.
cvjetni jastuci prate darovite. poljubac bez bola, a tako pregršt istog.

u daljini plove jedra, sama, sjedala su prazna. sve stane u jedno stoljeće,
ta tako izrasla bajka, iz sebe se čuje
kao muk. svilena podloga, ta prkosna sivost,
kako objasniti, to je lako,
ta uvijek stara priča zvijezda.