poput odbjeglih turobnih buđenja
stvara se strast prema crkvi
u monumentalnom prostoru odzvanja koncert.
noću, dok je spavala, sanjala je kako sjedi u
prugastoj vunenoj suknji i ljetnoj majici
sa svježe nalakiranim crvenim noktima
a noć je bila vlažna, i tiha.
odviknuta od crvene boje, zatitrala je shvativši
da je napuštena od
onih ljetnih praznika,
odjednom se zamislila
nad planinama koje su brzo odmicale,
i nad pospanom vožnjom
isprepletenim nogama i rukama
sve u prevladavanju očekivanja.
znala je da će se privinuti samoći
i hrpama ugašenih motora.
u prvom razdoblju pristojnost, u drugom
bijeg
madrigali i neotkriveni prolazi

zamišlja. rekla je kratko. u stvari, najvjerojatnije da. tako je to.
pa zato i imamo maštu. da zamišljamo sve ono što nam treba. što mi
mislimo da nam treba.
iznenada pozove konobara. molim još jedan martini, i voćnu salatu.
što ti želiš, upita. pa ja bih još jednu duplu kavu i sok od borovnice, sa
puno leda. puknut će ti srce, reče i nasmije se. ma neće, odgovorim.
još sam mamurna od noćas.
konobar je ubrzo donio narudžbu. najprije je gucnula malo martinija,
i učinila je to tako nekako decentno i slatko. fin je, i hladan.
i zaista, čaša je bila orošena izvana. ne znam pije li se martini hladan ili
sobne temperature?
pa valjda u ljeto hladan, nasmije se. a po zimi sobne temperature. ne znam
niti ja.. još nisam pila martini po zimi.
počela je pažljivo pikati voće po zdjeli, i jesti. utonula je, baš jako.
vrlo polako i pažljivo. moglo bi se reći da je u fraktalima nestajala s tim
pokretima.
čega ima?, vidim banane.. da, ima i breskvi, šljiva, borovnica, a čini mi se
da su i aromatizirali malo sa vanilijom. vrlo malo. ukusno je, hoćeš li probati?
ne bih, hvala. idem radije po keksiće od cimeta. i odem do šanka.
molim vas kekse od cimeta, ako su friški. jesu, odgovori mi šanker, od jutros.
i baš su bili. friški i prhki.
na trenutak je zavladala tišina. obje smo utonule u neki svoj svijet, svoje misli, ili možda u svoje praznine, tko bi ga znao. bile smo pri tom
svečane..opsjednute.
bacila sam pogled iznad njene glave. na zidu je visilo stilizirano ogledalo
okruglog oblika, sa brušenim cvijetom ruže u sredini.
a pored njega fotografija žene. prilično tamna. crna žena, prekriženih nogu
u crnim gaćicama sa tankom čipkicom na nogavicama. i majicom boje
šampanjca, skoro pa bijele. okruglog ovratnika, kratkih rukava, bez grudnjaka, naglašenih okruglih grudi privlačne veličine.
i sa dugačkim cigaršpicom u ruci. oči i usne su bile vrlo izražajno namazane, a pogled...on je odlutao u daljinu...

idem, bez daljnjega. ali ne znam još gdje. terapeut mi je preporučio
more, a ja bih na planine. tako ti je to nekako kod mene. ništa mi baš i
ne govori taj unutarnji glas. a htjela bih ići s jednom prijateljicom koju još
nisi upoznala. ima energiju koja mi paše. i gaji strasti prema istim stvarima.
no i ona ima neku terapiju ovo ljeto. tako da ne znam dokle će to trajati.
terapiju? kakvu terapiju? odmah me upitala.
pa imala je nekakav krah sa dečkom. ne znam kako da velim. ali izgleda da
ga je ona varala i on je poludio. tako nekako. i tada joj je stvarao neprilike.
a ona je pak poludjela za ovim drugim. međutim koliko je taj njen prvi
bio nježan, toliko je ovaj grub. ali paše joj. sva je u njemu. iako ju on vozi
kako god mu se prohtije, ona je sva u njemu.
meni to nije bilo jasno pa sam ju nagovorila da ode kod psihoterapeuta.
i znaš što se onda dogodilo. ona se zaljubila i u psihoterapeuta. eto.
tako da situacija baš i nije briljantno čista. rekla sam joj kad bude spremna
za odmor da mi javi.
ili ću na kraju otići sama. nema veze.
ma htjela sam ti reći da sam naišla na jednog neobičnog taksistu.
često me vozi na jednoj poznatoj trasi. sav je istetoviran. a kada mu dajem
novac uvijek mi zadrži ruku u svojoj. stvarno ima svašta. i ništa ne veli.
samo me pogleda. i ti možda imaš takvih iskustava.
ona mi se nasmješi, pa...dušo, očito mu se sviđaš.
- ne znam, bojim se ponekad, zapisala sam i broj auta..ako se što desi. stoji mi doma u
hodniku. a piše i u mom dnevniku. inače je jako šutljiv. dok se vozimo
ne govori ništa. ali uvijek mu svira neka mjuza u autu. i to nešto lagano.
i tiho.
ma vjerojatno mu se sviđaš. nemoj tome pridavati neku važnost.
bitno da je pristojan. ili jednostavno nemoj ući u auto kad on dođe.
traži drugi broj taksija. - dobro veliš. možda tako i napravim. jednom mi je
laptop ostao na stražnjem sjedištu. kad sam došla doma odmah sam
shvatila i nazvala.
brzo su mu javili i on je došao i donio mi laptop. rekao je nekim prigušenim
glasom, sigurno ste imali naporan dan kad vam se to dogodilo.
odgovorila sam mu da jesam. iako nisam. sve je bilo u najboljem redu.
ali eto, dogodilo se. i to baš u njegovom autu.
- pa ne znam onda, ne znam, nasmijala se...a da se ti ipak nisi malo
zatreskala.. ha..
- ma valjda nisam,...tjeskoba i zapanjenost kod mene. hm, gle...počela sam mucati. znaš što, baš kad si malo bolje razmislim, kod tog tipa
isijava nešto bez sudjelovanja misli i volje, bez nekog osobnog prioriteta,
valjda me zbunjuje to što ja mislim da on to radi svakoj. ne znam. ili osjećam manju vrijednost zbog toga...nečega...gle kako se ta tema može
razgraditi, baš ludo.
sada bih mogla sa sigurnošću reći, da kad pozovem taksi, uvijek pomislim
na njega.
eto vidiš, prozbori ona. eto vidiš da nisi hladna prema njemu. odnosno,
ti nisi hladna prema emociji koju ti on donosi. nedokučiva ti je, i samim
time primamljiva.
da, bit će da je tako, svaki put nakon njega ja sam sama sebi nejasna.
ili odnesem odjeću na kemijsko, ili ispravljam stare pjesme, stare slike..
potpuno isključujem volju. kao da sam poslije darovana žudnjom. a interesantno nikada mi nije palo na pamet da pogledam prema njegovom
spolnom organu. to se tek naknadno sjetim. i ako bih bila iskrena do kraja,
zamišljam ponekad kako on sa svojom odabranicom vodi ljubav.
zamišljam kako se susreću, pa kako liježu u postelju.
je li uopće moguće da i on isto tako zamišlja mene?
sa drugim.

i, kako si još. nekako mi danas izledaš malo neispavano,
unatoč..i vidim, nisi našminkana baš ništa. malo neobično za tebe.
- primjetila si, znala sam, da, bio je zirou sinoć kod mene. napravio je
nekoliko fotki..a ja sam radila svoju četvrtu po redu afriku. jednostavno
sam se zaljubila u nju. sve je bilo dosta tiho, nismo baš puno pričali.
on je zauzet oko angažmana u svojoj kući. dosta ga rastežu. i čudim se
kako ikako ima vremena za mene.
ali osvježilo je sinoć. bilo je vedro nebo. i mjesečina. slušali smo usput
neku klasiku, i tako. mi smo jako povezani, znaš. previše.
ima dana kada pomislim kako je samo rijetkima bog dao takve spone.
on je zaista nesvakidašnji lik. ništa mu nije teško. radila sam neke špagete
sinoć, neki specijalitet. znaš da mi je tri puta išao u dućan.
to baš i nisam doživjela. a sve se nešto zakompliciralo i nisam imala doma
hrpu toga. onda se i on dosjetio nekog svog recepta pa smo nadodavali.
bilo je zabavno.
gledala me je skroz raširenih očiju, onako kako ona to zna. sva upitna.
baš sam ti zavidna ponekad, kaže. ti živiš totalno neki svoj ritam,
i imaš sreću nabasati baš na ljude koji isto tako žive u svom filmu.
jedna moja susjeda je dosta otkačeno živjela i ti me puno puta na nju
podsjetiš. a bila je tako u svemu po malo, baš kao i ti. i srdačna i istovremeno nenametljiva. jedan jedini put mi je došla posuditi nešto što
nije imala kod kuće. za kuhanje. i toliko se ispričavala da sam ju morala
zdrmati za rame i reći joj kako je to sve normalno za dobre susjedske odnose. već dugo da je odselila.
nadam se da ću uskoro vidjeti te tvoje afrike. ne sumnjam koliko su
lijepe i živopisne. a i fotografije.
reci mi, kako si zamislila ove godine odmor. ništa se ne hvališ.
nadam se da nakon mene ideš i ti..

ajde, dobro, nagovorila si me, rekoh. a kako si ti, upita me. nismo ništa o tebi..- pa dobro sam, hvala na pitanju. sretnija ovih dana nego prošlih.
imala sam neke dogodovštine oko uređenja stana. kupovala neke nove
stvari. i tako. vrijeme ponekad stane, a ponekad juri. nije kao što je bilo
prije. možda sam malo rezignirana zbog ponašanja nekih ljudi. ali to su ta
neka očekivanja za koja se vežeš. uglavnom sve ide dobro.
još se nisam oporavila od dana kada sam ostala sama u hotelskoj sobi.
znaš i sama.. to što se dogodilo bilo je nekako prelomno za mene. nisam
još dokučila o čemu se sve tu radi. ali izbija polako, izlazi van, i čisti se.
nadam se uskoro svojoj potpuno pročišćenoj verziji..glasno se nasmijem.
odvrati mi osmjehom, blagim..kako to ona već zna, i tajanstvenim. ponekad
me podsjećala na mona lisu. nikako odrediti što joj se mota po glavi, nikako.
jer ona dok je govorila, uvijek je imala u glasu tu neku odsutnost.., neku
memorijsku izgubljenost, neku nedovitljivost. kao da se htjela dodvoriti, a
onda bi naglo zamrla. i kao da to više nije njena briga.
iznenada me pogleda i kaže - danas i ti izgledaš neobično lijepo. sandale su
ti luckaste, gdje si samo našla taj retro, a i ta bluza, prvi put te vidim u suknji
na kopčanje. to se nosilo prije više godina. da, rekoh. sve nešto novo, i
samnom. ali i vrijeme je takvo, čudno. više niti ne znaš kako se obući.
uglavnom sva neka slojevita, obavezno sa kišobranom u torbi.
pa i torba mora biti veća. a znaš da ne volim velike torbe. je, vraća se ta neka
nota topline u ženskom odijevanju. sad se stvarno svašta može nosit.
možeš svaki dan biti druga osoba. a to mi i volimo, zar ne, draga moja.
a znaš da da, znaš da sam ja samo preslika tebe po tom pitanju.
to je valjda jedino oko čega se slažemo barem devedesetak posto.
i opet prasnemo u smijeh.
imala je zarazan smijeh. često mi je znalo biti neugodno koliko bi se
glasno smijala. ljudi bi se počeli okretati. a ona tada raspali još
jače. zarazno do kraja. i nemalo puta bi se ljudi oko nas nastavili
smijati s nama. lijep osjećaj. imaš dojam da nikako ne gubiš vrijeme kad
si s njom. da se vrijeme samo gomila.

iz zvučnika se čulo simply falling. nekako se poklopilo da je ritam te pjesme
odigrao ulogu..pa njena vrckava priroda, znatiželja, dobra volja, pregršt
dosjetki, kad je u pitanju bio neki izazov, sve je to učinilo da je imala povjerenje baš u nju. ima logike.
i, hoćeš li mi reći tko je taj sretnik, tko je zaslužan da ti izgledaš svakim danom sve čudesnije i čudesnije, zapitala sam.
ponovo se zagonetno nasmiješila. a ti zaista misliš da on postoji.
pa ti barem uvijek vjeruješ u neke osobne snage. ali, da, shvaćam što
želiš reći..uostalom ti mene poznaješ tek neko određeno vrijeme. upoznale smo se kad sam ja još bila puna nekih napetosti. i nepredvidljivih događaja.
znam da sam djelovala kruto i ozbiljno. i pokazivala samo ono što se
profesionalno očekivalo od mene. ali evo, taj period je sada iza mene.
postoji jedan prijatelj, ljetos sam ga upoznala. ali mi nismo niti upola tako
zajedno kao što bi se dalo pomisliti. skroz je van serije. da, i vrlo samozatajan, moram priznati da takvo nešto još nisam srela. zamislila se,
na trenutak, i pogled joj je pobjegao u daljinu. konobar je u prolazu upitao
što želi za popiti. naručila je veliki kapučino i martini. martini?, - rekoh i
razdragano se, onako šeretski nasmijem..-pa ne sjećam se..?
što se ne sjećaš?..ne sjećaš se da sam ikada naručila neko piće uz kavu,
ili...?
nee..ma nemoj sve odmah uzimati tako ozbiljno. - mislim, ono, ne sjećam se
da si tako, nekako svečano sve to izvela. taj snikers, pa martini.
što da očekujem nakon toga? - zadirkivala sam.
ako te budem morala nagovarati na čišćenje i pospremanje svog stana
još dugo vremena,.. - pa onda i drugi martini.. opet se nasmijala.
smijale smo se zajedno. da, nisam ja poznavala to stvorenje, nisam još
uronila u onaj njen pravi domašaj, u te duboke oči koje su uvijek tako
pokroviteljski pružale utjehu svakome tko bi se u njih zagledao.

u tvom tjelu pjesnik je uklesao note
a kipar utisnuo zjene
fikcija izgleda kao zbilja
a stanovi su projektirani za suodnos
zvan poliamorija
sve polako postaje konfekcijski proizvod
ali riječi su uvijek bile tu
postoje ta mjesta
tišine, razumijevanja, bdijenja
i podrške
postoji nešto van umjetnosti
neprofitabilno i dragocjeno kao
neograničeno polje zvuka
element iznenađenja
nezaboravljeni fragance
razumijevanje svijeta oko sebe
stavlja naglasak na limitirane kolekcije

pa što se dogodilo, rekoh. da nisam nešto zabrljala. - ma nisi, ma kakvi.
trebam te. imam jednu zamolbu koju mogu tražiti jedino od tebe.
reci - rekoh. samo reci.
pa znaš, ja uskoro putujem. i u zadnje vrijeme sam dosta toga obavljala.
rastezalo me na sve strane. pa nisam baš stigla pospremiti stan. molila
bih te, ako ikako možeš, da ti to učiniš za mene. jer jedino ti znaš što je to
taj ženski kreativni nered. i nekako imam povjerenja u tebe. da ćeš biti
detaljna. naravno ne očekujem da preturaš po nekim intimnim stvarima,
- nasmijala se, ali očekujem da mi temeljito očistiš stan i pospremiš stvari
na mjesto.
bila sam malo zatečena, zar ja. otkud ja. pa ja ne održavam baš sjajno
niti svoj prostor. jednom kad je bila kod mene u posjeti primjetila je
da mi puno stvari visi po vješalicama. da je kuhinja puna raznih začina
koji ne stoje na mjestu. da je vani više ručnika nego što treba. i da je
kozmetički neseser sve samo ne pun, jer oko njega se rasprostiralo to
carstvo po sobama na sve strane. a tek papiri, bilježnice. kistovi, knjige
slike, cvijeće, svijeće, cipele, sandale, tenisice, sve je bilo lagano
razbacano..i kako se pospremalo, tako se ponovo vadilo. samo jedan
dan u tjednu može se reći da je kod mene vladao neki red.
i, rekoh joj, - sjećaš li se ti uopće kako je bilo kod mene kad si bila
onomad, i nasmijem se, zar ne bi bilo bolje da platiš neku studenticu da ti
to temeljito napravi.

kuća je bila okićena plavim lampicama. na tv-u se vrtio crtani film.
sutra se ponovo sastajemo. nakon nekog duljeg perioda. u međuvremenu
pomogla mi je da izdam nekoliko knjižica, -ipak.
i pisala sam za jedan časopis. tek nešto malo. znam da je bila ponosna na mene. često mi je telefonom govorila da sam posebna.
zato mi je bilo čudno što me jedno jutro nazvala, pomalo hladnog glasa,
i rekla da se hitno moramo naći.
čekala sam ju oko petnaestak minuta. neobično. pojavila se neodoljiva.
izgledala je poput bisera. čista i sjajna. obučena u nesvakidašnju kombinaciju. ljubičasto zlatne hlače, duljine do pola lista. prilično skrojene
uz nogu. paperjasta bijela prozirna tunika ispod koje se nazirao grudnjak
vrlo upitnog funkcionalnog efekta, sa tankom narančastom etno trakicom
po rubovima. naramenice, tek da ga održe na visini zadatka.
i preko svega tamno ljubičasti blejzer, bez kopčanja. pleten debelim bodom, tako da je djelovao gotovo rupičasto. lan, malo grublji lan sa grudicama pamuka u sebi.
a torba, naravno po običaju, pletena, zagasito crno ljubičasta, komotna, na kopčanje,
sa jednim većim dugmetom na sredini.
i velike sunčane naočale sa tamno ljubičastim okvirom i ružičastim staklima.. blistala je.
izgledala neodoljivo. i znala je to.
znala je da zrači, i da se poneki prolaznik i okrenuo za njom. zbog tog
zagonetnog zračenja. u ruci je držala snikers i zadovoljno ga žvakala.
- smijući se prozbori mi - nisam stigla doručkovati.
nešto se događalo s njom, nisam mogla naslutiti točno što, ali u svakom
slučaju, nestala je ona ozbiljna žena koja mi je ostala u sjećanju.
sva raspirena i razdragana sjela je za stol. - neću skinuti blejzer jer je
tunika malo preprozirna, -nasmiješila mi se ponovo. neodoljivo.
imala sam osjećaj kao da nema niti jednu točku slabosti, kao da je
nedodirljiva.
kako sam čekala već neko vrijeme ispred mene je već bila naručena
dupla kava jer sam noćas iz nekih čudnih razloga malo spavala.
morala sam se razbuditi, htjela sam da se kvalitetno ispričamo i
da pri tom budem budna.

bentinho massaro

b. m.

live from...

sjedni pored mene, zagrli mi trbuh
i nikad neću otići
nemoj me dignuti, nikad
ako ikad mnogo više saznaš
svijet će se zavrtjeti oko tebe
netko kao ti, napravit će kao ti,
misliti kao ti, biti s tobom, kaoti
ne otići nikud
zagrli me oko trbuha
gola koža
jedan osmijeh
jedan raj

mogu se zvati i drugačije.


ljudi kreću na razna putovanja...
da bi se uskladili sa sobom
i to su tada
- prava - otkrića.
tko nađe, on uglavnom nestane
tko ne nađe ...ni ne treba









b. m.