petak (09.02.2018.)
pelud
ravne ceste mexika i prašina nijagare
izvlače sve znalce noći kao taoce
a točkaste jastuke
pod polukružnim prozorima
uvlače među rezbarene ormare i zidni sat boje bijele kave
i smeđost stola
pa ananasa
uzimam suha krila leptira, i stavljam ih na tvoje uši
dok zapešćem, iz sjećanja brišem tvoj glas,
i ovojnice nenaviknute revnosti sa tvojih ramena.
lepezama je i hrana na tvom trbuhu bliža mojoj koži
iznad tebe sam, kao lepet, u društvu lakih žena.
a ti, nemoj otići bez riječi.
jer ulovi u travnatim rijekama u našoj se svetosti tope
i jer naša zaglađena koža često čeka avione, a na tračnicama
hladnih virova
utaženi satovi žele se ponekad bar, sresti u tajnim vrtovima
gdje svezane oči sviraju
zato, riječi su vani, prije oluje uhvatile gola crna drveća,
bez sumnje,
andaluzijskog slavuja, točkastim jastucima, pokrile
.
za ugođaj:
back to the roots