ovo je jedan klasičan level,
nažalost, kad se ljubav shvati kao leš u kaseti, a ne kao zgrada koju nadograđuješ iz dana u dan, poentirajući
nove materijale i tehnike. sve što krivo hranimo, krivo i uspijeva, pa tako
i završi. a najgore dođe ono probadanje srca, jer to je tipičan odraz
nemoći i ljutnje, koji počivaju na iznimno niskim vibracijama. i ja bih možda rekla drugačije, - kao da nas je bilo u obliku umaka koji se pojeo -, ljudi, dakle, mi, skloni smo svemu, samo da ubacimo u sebe i najedemo se :),
iako to možda uopće nije bilo jelo, nego nešto što otvara mogućnost
za bolje i jače..
.teško je povjerovati, a kamoli i ostvariti slobodu ljubavi
koja je tako jednostavna, i tako malo traži...
jer "bujica davanja" u konačnici ne mora uopće biti davanje,
za početak možda bi bila dovoljna riječ usklađivanje, dopuna, odraz,
preklapanje, tišina.....

ako ostaješ
nepoznata
reći nekom da brineš

ako znaš ostaviti me
ja ću znati ostaviti glasove
glasnost
koturave gume

ako se popneš
očima i usnicama
prema ponoru

pridržati ćemo neznanje
o čudnim dvojnicima

opasnosti prvorođenih pokušat
će ući u tvoj mozak
godinama

ako mi pokušaš reći
da znaš, i ti, kao i ja

ono što želimo, pretvorit će se u žito
znat ćemo odustati
spriječiti glavni rasplet

upozorit ćemo
na nekim mjestima, tijelo
da je strateški važno, ono što činimo

i da je razbibriga
ideja budućnosti, kroz koju se provlači
zabrana

i neki zlobnici, otkliznut će sa znojem
i utopiti se
prije
nego li se približe
slobodi.

.
zvonarenje oko kosti, plašt zvijezda
mar bez mara. dopune.
klas
igračka
boje na staklu
prašina od tvojih riječi
kao labirint
posjeduje, inačice od klaustrofobije
sve,

a ti znaš, znaš
da je mrak samo san

ravne ceste mexika i prašina nijagare
izvlače sve znalce noći kao taoce
a točkaste jastuke
pod polukružnim prozorima

uvlače među rezbarene ormare i zidni sat boje bijele kave
i smeđost stola
pa ananasa

uzimam suha krila leptira, i stavljam ih na tvoje uši
dok zapešćem, iz sjećanja brišem tvoj glas,
i ovojnice nenaviknute revnosti sa tvojih ramena.

lepezama je i hrana na tvom trbuhu bliža mojoj koži
iznad tebe sam, kao lepet, u društvu lakih žena.

a ti, nemoj otići bez riječi.
jer ulovi u travnatim rijekama u našoj se svetosti tope
i jer naša zaglađena koža često čeka avione, a na tračnicama
hladnih virova

utaženi satovi žele se ponekad bar, sresti u tajnim vrtovima
gdje svezane oči sviraju

zato, riječi su vani, prije oluje uhvatile gola crna drveća,
bez sumnje,
andaluzijskog slavuja, točkastim jastucima, pokrile









.
za ugođaj:
back to the roots

..

volim pariz u jesen,
tada se sastaju loutreck i jevgenij onjegin
a prpošna melodioznost mrmori iz mojih koljena

vruće lavande i kolci razvrata vire iz zjenica
dok dvodimenzionalno, u dvije boje, rasipa se čednost do linije
zalazećeg sunca.

tebi se puši
i voliš da ti drugi puše
i ne prestaješ govoriti o ženama
i onom mjestu u šumi