probudila se usred noći. najprije je pomislila da se prejela kolačima sinoć, pa da ne može spavati.
a onda se okrenula i čula lagano hrkanje sa drugog kreveta. kako je tako duboko zaspala.
zaboravila je da je on tu.
digla se do balkonskih vrata i pogledala van. bio je mukli mrak. ulična svjetla su nekako
razodjeveno svijetlila. muk. snijeg se već vjerojatno dobrano otapao na planini.
nije bilo tako jako hladno.
sjetila se pjesme iz knjige "crni los govori"
-oče naslikaj zemlju na meni
-oče naslikaj zemlju na meni
-oče naslikaj zemlju na meni
-narod ću ja preobratiti
-dvonožni narod učinit ću svetim
oče naslikaj zemlju na meni.

okolo je drveće savijalo grane, čas prema zemlji čas prema nebu.
netko je puštao dylana.
" ne mogu spavati, jer nema mjesta gdje mogu otići " (valjda u snu)
hej mr. tambourine man...

a zatim, n. cave "in to my arms"




tišina se slijevala niz njene oči.
zemljovidi, putovanja, zemljovidi, putovanja. na koliko je još mjesta htjela otići.
donijeti na svijet slučajnost. drukčijost.
kroz prozor otpratiti stvarne i izmišljene njihove poglede,
između njihovih ruku nalijepljene cijene vjere, i nevjere, i drukčije završetke,
meso koje visi u pušnici,
kao i balone bankarove žene.

sve prtljažnike i vjetrobrane prevezla bi noćas na skeli. ali ništa se neće vratiti.
i hvala bogu na tome. ništa.
uspinjača, ravnoteža, u ruci svilena torbica, sve joj je to ušlo u san netom što
je zaspala.

vidi, vidi ona dobro, ta ljubav još nije otišla, još nije oslobodila mjesto.
sjetila se žute prašine maslačka koja joj je napunila noge i tabane
dok je ljetos trčala po livadi. i jednog potoka iz jednog filma po kojem
su plivale žute krizanteme.

uokolo je bilo puno skrivenih malenih kukaca. i istom takvom tišinom kao i ove noći
pokrivali su posjetitelje izvan vremena.