probudila se usred noći. najprije je pomislila da se prejela kolačima sinoć, pa da ne može spavati.
a onda se okrenula i čula lagano hrkanje sa drugog kreveta. kako je tako duboko zaspala.
zaboravila je da je on tu.
digla se do balkonskih vrata i pogledala van. bio je mukli mrak. ulična svjetla su nekako
razodjeveno svijetlila. muk. snijeg se već vjerojatno dobrano otapao na planini.
nije bilo tako jako hladno.
sjetila se pjesme iz knjige "crni los govori"
-oče naslikaj zemlju na meni
-oče naslikaj zemlju na meni
-oče naslikaj zemlju na meni
-narod ću ja preobratiti
-dvonožni narod učinit ću svetim
oče naslikaj zemlju na meni.

okolo je drveće savijalo grane, čas prema zemlji čas prema nebu.
netko je puštao dylana.
" ne mogu spavati, jer nema mjesta gdje mogu otići " (valjda u snu)
hej mr. tambourine man...

a zatim, n. cave "in to my arms"




tišina se slijevala niz njene oči.
zemljovidi, putovanja, zemljovidi, putovanja. na koliko je još mjesta htjela otići.
donijeti na svijet slučajnost. drukčijost.
kroz prozor otpratiti stvarne i izmišljene njihove poglede,
između njihovih ruku nalijepljene cijene vjere, i nevjere, i drukčije završetke,
meso koje visi u pušnici,
kao i balone bankarove žene.

sve prtljažnike i vjetrobrane prevezla bi noćas na skeli. ali ništa se neće vratiti.
i hvala bogu na tome. ništa.
uspinjača, ravnoteža, u ruci svilena torbica, sve joj je to ušlo u san netom što
je zaspala.

vidi, vidi ona dobro, ta ljubav još nije otišla, još nije oslobodila mjesto.
sjetila se žute prašine maslačka koja joj je napunila noge i tabane
dok je ljetos trčala po livadi. i jednog potoka iz jednog filma po kojem
su plivale žute krizanteme.

uokolo je bilo puno skrivenih malenih kukaca. i istom takvom tišinom kao i ove noći
pokrivali su posjetitelje izvan vremena.

sloboda je neprocjenjivi dio nas. to je plutača koja kad zapne,
u našem srcu, nema nikakvu želju više otići.
krenula je na badnjak kupiti božićno drvce. ne obično drvce.
sada je to zelena rapsodija za njene prste.
nije mu uspjela vidjeti lice. a nije bila bez srži. dapače.
- nisam te smjela voljeti, rekla je. ali sad te volim. znam da smijem.
- tvoja čelična ruka začuđeno se digla u zrak. zašto, zašto sada tako
misliš.
- ja nisam nikada razmišljao o tome da li te volim. ja sam te jednostavno
volio. bio ti tupo privržen. kao fina prašina na tvojim vjeđama.
često sam prespavao u tvojim zjenicama. na tvojim noktima.
u tvojoj kosi.
-stajala sam pored njega. i brižljivo jela svoj sladoled. začuđeno.
a opet, mirna. čekala sam da krene biciklom dalje. da se nasmije i krene
dalje.
- sad ću ja. kao da joj je čitao misli. idem na zelenu tržnicu. i kupit ću kratke
hlače i čizme za ribarenje.
- tako, znači, postao si opet onaj stari. rekla je, i naslonila se na
sigurnosnu ogradu dvorišta.

slika samoga sebe je kao mladenkin buket.
padne uvijek tamo gdje i treba.
napokon ćemo pod šator. na kisik.
bit će to poseban božić.

nešto u tvojim očima
goni na to jutro.
u hotelu palas, pomiješani mirisi
izvan kruga
široki, beskrajni,
a, huče.
tad, najednom nestade huka,
propinju se i pjevaju,
kao srpanjsko jutro u grudima,
nadimaju
vodenozelenim brdima
iz priča o zmajevima.
kao spori konj sliježeš ramenima.
ne želim pratiti ljeskanje,
krijeste purana
i djeteline.
žudim za morem, valovima,
kašom od heljde
i pečenim patliđanom.
sunce se brzo diže, iza prozora
hotela palas
prebrzo, za danas.
daljina puca svud naokolo.
bistar pogled luta po pijaci
ustreptalih ptica.

....


na pjeni oblaka
na znoju oluja
na gustoj kiši dosadnoj
pišem ti ime

na oblicima blistavim
na zvonovima boja
na opipljivoj istini
pišem ti ime


....
na staklu iznenađenja
na usnama pažljivim
visoko iznad tišine
pišem ti ime


....

paul eluard,
dio pjesme "sloboda"
prijevod: d. ivanišević

Kultura i pojedinac


Odnos između kulture i pojedinca jest, i uvijek je bio, neobično
ambivalentan. Mi smo istodobno uživaoci i žrtve svoje kulture. Bez kulture, i
bez osnovnog preduvjeta svake kulture, jezika, čovjek bi bio tek još jedna
vrsta pavijana. Svoju čovječnost dugujemo upravo jeziku i kulturi. I »Čovjek,
kakve li majstorije!«, kaže Hamlet: »Kako veličajan po svome razumu! kako
bezgraničan po svojim sposobnostima! ... po svome djelu, kako nalik anđelu!
Po svome poimanju, kako nalik bogu!« Ali, avaj, kada nije veličajan, razuman
i potencijalno bezgraničan,

... čovjek, ponosni čovjek
Obdaren neznatnom kratkotrajnom vlašću,
Najneukiji tamo gdje je najsigurniji,
Svojom tupom naravi, poput bijesna majmuna,
Izvodi tako fantastične trikove pod nebeskim svodom
Da nagoni anđele na plač.

Genij i bijesni majmun, izvođač fantastičnih trikova i bogoliki mislilac – u svim
tim ulogama pojedinci su proizvod jezika i kulture. Djelujući na dvanaest ili
trinaest milijardi neurona u ljudskome mozgu, jezik i kultura su nas obdarili
pravom, znanošću, etikom, filozofijom; omogućili su sva dostignuća
inteligencije i religioznosti. Također su nas obdarili fanatizmom,
praznovjerjem i dogmatičnom umišljenošću; nacionalističkom idolatrijom i
masovnim pokoljem u ime Boga; demagoškom propagandom i
organiziranom laži. I, zajedno sa solju zemlje, obdaruju nas, iz naraštaja u
naraštaj, nebrojenim milijunima hipnotiziranih konformista, predodređenim
žrtvama vladara željnih moći koji su i sami žrtve svega najbezumnijeg i
najnečovječnijeg u njihovoj kulturnoj tradiciji.

Zahvaljujući jeziku i kulturi, ljudsko ponašanje može biti znatno inteligentnije,
znatno originalnije, kreativnije i fleksibilnije od ponašanja životinja, čiji
mozgovi su suviše mali da bi ih opskrbili dovoljnim brojem neurona nužnim
za otkriće jezika i prenošenje nagomilanog znanja. No, također zahvaljujući
jeziku i kulturi, ljudska bića često se ponašaju tako glupo, tako nerealno,
posve neprimjereno zahtjevima situacije, kako životinje nikada ne bi mogle.
Stanovnik Trobriandskog otočja ili stanovnik Bostona, sicilijanski katolik ili
japanski budist, svatko od nas rodio se u nekoj kulturi i provodi svoj život
unutar njezinih granica. Između svijesti svakog čovjeka i ostatka svijeta
izdiže se nevidljivi bedem, mreža tradicionalnih obrazaca mišljenja i
osjećanja, otrcanih ideja koje su se pretvorile u aksiome, prastarih krilatica
koje se štuju kao božanska otkrivenja.
Ono što vidimo kroz otvore te mreže
nikada, naravno, nije nespoznatljiva »stvar po sebi«. To čak nije, u većini
slučajeva, ni stvar kakva se nadaje našim osjetilima i na koju naš organizam
spontano reagira. Ono što obično primamo u sebe i na što odgovaramo
neobična je mješavina neposrednog iskustva i kulturom uvjetovanog
simbola, osjetilnih utisaka i prethodno usvojenih ideja o naravi stvari.
I većina
ljudi smatra da su ti simbolički sastojci u mješavini ljudske svijesti važniji od
sastojaka koje pribavlja neposredno iskustvo. To je nužno tako, jer, onima
koji svoju kulturu prihvaćaju bez zadrške i nekritički, riječi poznatog jezika
(bez obzira koliko neadekvatno) ne predstavljaju stvari; upravo obrnuto,
stvari predstavljaju poznate riječi. Svaki jedinstveni događaj u njihovom
zbiljskom životu smjesta i automatski se poima kao još jedan konkretan
primjer jedne od verbaliziranih, kulturom posvećenih apstrakcija ucijepljenih
u njihove glave uvjetovanjem u djetinjstvu.
....


A.Huxley
U prilog duhu,
odlomak iz eseja: Kultura i pojedinac

/ovo je početak jednog odličnog njegovog
eseja koji plijeni pažnju u svim (ne)prilikama života/
...