sloboda je neprocjenjivi dio nas. to je plutača koja kad zapne,
u našem srcu, nema nikakvu želju više otići.
krenula je na badnjak kupiti božićno drvce. ne obično drvce.
sada je to zelena rapsodija za njene prste.
nije mu uspjela vidjeti lice. a nije bila bez srži. dapače.
- nisam te smjela voljeti, rekla je. ali sad te volim. znam da smijem.
- tvoja čelična ruka začuđeno se digla u zrak. zašto, zašto sada tako
misliš.
- ja nisam nikada razmišljao o tome da li te volim. ja sam te jednostavno
volio. bio ti tupo privržen. kao fina prašina na tvojim vjeđama.
često sam prespavao u tvojim zjenicama. na tvojim noktima.
u tvojoj kosi.
-stajala sam pored njega. i brižljivo jela svoj sladoled. začuđeno.
a opet, mirna. čekala sam da krene biciklom dalje. da se nasmije i krene
dalje.
- sad ću ja. kao da joj je čitao misli. idem na zelenu tržnicu. i kupit ću kratke
hlače i čizme za ribarenje.
- tako, znači, postao si opet onaj stari. rekla je, i naslonila se na
sigurnosnu ogradu dvorišta.

slika samoga sebe je kao mladenkin buket.
padne uvijek tamo gdje i treba.
napokon ćemo pod šator. na kisik.
bit će to poseban božić.